Babette je pobjegla kaosu pariške Komune 1871. godine. Utjehu je našla na obalama Jutlanda koji je na prvi pogled hladan i negostoljubiv. Njegovi su ljudi suzdržani i nepovjerljivi. Sestre koje su primile nesretnu izbjeglicu jedine pokazuju naznake topline. Nakon toga nas Gabriel Axel odvodi u prošlost. Sestre su još mlade i njihov ih otac, seoski propovjednik, tretira kao „dvije ruke“. One su, kao u nekoj bajci, više od ispomoći. Zbog toga osjećaju obvezu ostanka u zaostalom seocetu koje je zapelo u vremenu. Zbog toga se odriču i ljubavi i uspjeha. Zadovoljne onim što imaju sestre pokazuju empatiju. Babette može ostati. Film tek tu kreće. Film koji je, tridesetak godina nakon što je snimljen, još uvijek jedna od najboljih priča o hrani i osjećajima koju možete naći.
Hrana je pokretač promjena. Kroz nju upoznajemo različite kulture. Kroz nju upoznajemo ljude. Hrana je ovdje i metafora života. Jednostavni ljudi ne znaju za bolje. Jednostavno jedu, jednostavno žive. Raskoš i luksuz su grijeh. Na škrtoj zemlji, u surovom i hladnom okruženju danskog poluotoka, rasipanje je grijeh. Babette s vremenom svi cijene. Ona je štedljiva, snalažljiva i praktična. Kadra je od malo napraviti puno. U surovom okruženju Jutlanda to je vrlina. Zato je s vremenom i prihvaćaju. Zato je Babette rijetka promjena koja se ne gleda s prezirom.
„Babettina gozba“ je po izlasku kritizirana zbog upotrebe naratora. Redatelj Gabriel Axel, u dodacima Criterionovom DVD-u, rekao je kako film zbog toga nije staromodan. Prema njemu kod filma „ne postoji staromodno“:
„Ako zaključiš da priča treba naratora onda ćeš ga i upotrijebiti. Ako ne, nećeš. To nema veze sa staromodnošću. To ima veze s potrebom.“
Filozofija prema kojoj film sam diktira što mu treba, bez obzira na trendove, jedna je od važnijih poruka filma. Axel se potrudio prikazati nam duge sekvence seoskog života. Film na trenutke djeluje poput ruralne razglednice jer izgleda kao da je ribare, pejzaže i surovo okruženje zatočio u vremenu. Ljudi koji posjećuju propovjednikove kćeri dodatno naglašavaju kontrast. Bez obzira govorimo li o mladome vojniku ili o opernom pjevaču shvaćamo kako oni tom svijetu ne pripadaju. Oni su možda privremeno ovdje, ali moraju otići. Martine (Birgitte Federspiel) i Fillipa (Bodil Kjer) biraju ostati. Za njih je možda i šteta, možda bi se i snašle u blještavilu Pariza, ali stvorile su si život ovdje. Imaju jedna drugu, imaju poštovanje sumještana i – sad odjednom – imaju Babette.
Stephane Audran kao Babette nam kroz film daje naznake prošlog života. Vidimo da se tu radi o ženi koja se odabire prilagoditi seoskom životu i koja nikako ne može zaboraviti dobročinstvo koje su joj „stare dame“ učinile. Kontrast vanjskog svijeta i svakodnevnice zapanjuje. Samonametnuta izolacija zbog koje kćeri preuzimaju ulogu propovjednika postala je poželjna. Stranci koji se tu i tamo pojave samo ju dodatno ističu. Babette je i tu posebna. Ona je odabrala ostati, ona se prilagođava kao kućna pomoćnica sestara. Iako sam zbog atmosfere filma i zbog njene karakterizacije nekoliko puta pomislio da je Lars Von Trier ovaj film koristio kao vizualni uzor kad je pravio „Dogville“ ovdje je obrat ipak optimističniji nego što je to kod njega slučaj.
U već spomenutim Criterionovim dodacima Axel kaže kako je ljubav središnja poruka filma. Svjestan je, kaže on, kako živimo u drugačijem vremenu i da nam ono ne ostavlja prostor za tajanstvenost. Tajanstvenost je svojstvena ljubavi. Ona se, ako je prava, ne gura u prvi plan. Ljubav, međutim, nije samo ona između muškarca i žene. Ljubav je podcijenjena emocija i često zahtijeva rušenje inhibicija. Teško da za taj pothvat ima što bolje od gastronomije. Tu dolazimo do najvažnijih pitanja filma.
Može li hrana biti umjetnost?
Možemo li, pomoću hrane, postati bolji ljudi?
Raskoš „Babettine gozbe“ u oštrom je kontrastu s dotadašnjom asketskom prirodom filma. Ljudi se nalaze u procijepu između štedljivosti koju im nameće okruženje i uvjerenja, emocija i okusa koje im servira Babette. Babette na taj način preuzima ulogu propovjednika. Bolji suživot i razumijevanje mogući su ako se prepustimo umjetnosti i ako si dozvolimo da život bude nešto više. Otapanje nepovjerljivosti i dozvoljavanje okusima da prodru u svijest i onih ljudi koji ne znaju za bolje dovodi do skrušenog priznavanja pogrešaka. Poezija francuske kuhinje mijenja razmišljanje. Axel nije pogriješio kad je u ovom aspektu inzistirao na autentičnosti. Preko porta do tartufa. Preko juhe od kornjače do jarebica u kruhu. Babette je umjetnik, mještani su publika.
Prava je umjetnost tu da čak i onima koji su joj neskloni pokaže svoju ljepotu. Gozba je učinila svijet boljim. Pokazala je koliko znači nesebičnost. Sutra će možda sve biti isto, ali ostat će sjećanje na večer u kojoj su mještani ponovno otkrili što zbilja znači prihvaćanje.
„Babettina gozba“ je, kad se tako pogleda, poklon svakom ljubitelju hrane i filma. Film je to o emocijama, povjerenju i umjetnosti. Na dubljoj razini to je priča o prihvaćanju i predrasudama. Na kraju, koliko god patetično zvučalo Gabriel Axel je u pravu. Ljubav zaista jest u središtu filma. No, to nije ljubav kakvu bismo očekivali. To je onakva ljubav na koju smo, sram me reći, u današnjem svijetu pomalo i zaboravili.
Ekranizacija 