Postoje filmovi koji te podsjete na vlastito odrastanje. Nije puno takvih filmova zbilja dobro, ali su podmukli jer igraju na emocije koje svi imamo. Oni koji jesu zaista dobri, to rade suptilno i nepretenciozno s fokusom na jedan odnos. Ako je to „film odrastanja“ onda je taj odnos često formativan, jedan od onih ključnih zbog kojih smo danas osobe koje imaju ime i prezime, stavove i ambicije. Rijetko je kad te filmove potrebno gledati više puta. Moram priznati da mi je drago što sam imao prilike „Lady Bird“ pogledati dvaput. Film Grete Gerwig počinje scenom koja je samo naizgled nepovezana s ostatkom filma. Glavna junakinja, naslovnog nadimka, sa svojom se majkom vraća s posjeta državnom sveučilištu. U toj sceni, na koju možemo gledati kao uvertiru, majka i kćer slušaju Steinbeckove „Plodove gnjeva“. Simbolika takvog naslova odrazit će se na nastavak filma. Kad sam prvi put gledao film to sam previdio. Radnja se simbolički odvija oko „plodova gnjeva“, kako roditeljskog tako i tinejdžerskog. Na nekoj dubljoj razini možemo reći da je „odrastanje“ najvažniji plod tog gnjeva. Zbog toga je „Lady Bird“ važan i drugačiji film, film kojem bi najbolje bilo dati atribut – životan.
Dinamika između Saoirse Ronan i Laurie Metcalf nalazi se u središtu filma. Dokazivanje i sukobljavanje postaju svakodnevna sredstva komunikacije, a Sacramento postaje zanimljiv toponim za provincijsku bezperspektivnost. Iako bi se filmu ponešto moglo zamjeriti u montaži i tempu, Gerwig uspijeva u malo vremena reći puno. Priznajem, ima tu klišeja i na trenutke se pitaš je li moguće da su tata i mama naše tinejdžerice toliko karakterno različiti. Dominantna majka i slobodoumna tinejdžerica sukobljavaju se i zbog srednje škole i zbog fakulteta. Lady Bird se ne može realizirati u katoličkoj školi zato što se katolicizam presporo mijenja za njene ambicije. Iako mogu pronaći i neku osobnu vezu s tim problemom, važno je istaknuti kako Gerwig ne poseže za demonizacijom tog tipa obrazovanja nego naglašava kako i u takvom sustavu koji je zbog svoje prirode zatvoreniji od nekog drugog, postoje ljudi koji imaju i široke vidike i razumijevanje.
Motiv bijega iz malog mjesta u kojem se ne možeš realizirati, možda i iz objektivnih razloga, nastavlja se na ono shvaćanje koje dolazi s odraslom dobi: bez tog mjesta ne bi bio ono što jesi. Uz sve mane i ograničenja ono je temeljni dio identiteta. Prihvaćanjem svog porijekla, prihvaćaš i identitet. Na potpuno drugačiji način od oskarovskog „Birdmana“ film Grete Gerwig postaje njegov tematski srodnik. U prvom Keaton u stvarnom i metasmislu bježi od svog superjunačkog identiteta, a punu realizaciju može postići tek ako ga prihvati; u drugom Lady Bird prolazi isti put samo bez referencijalnog ludila i pripadajućih efekata. Svoju realizaciju Christine postiže tek onda kad prihvati to ime i mjesto iz kojeg dolazi. Ono što je dotad percipirala kao manu odjednom je pretvoreno u prednost. Zato je, kao i u „Birdmanu“, naslov filma metafora bez obzira na sve objektivne razlike između ta dva filma.
„Lady Bird“ je zato, vrlo pojednostavljeno, putovanje kroz „plodove gnjeva“. Najvažniji od svih njih ipak je odrastanje koje bi možda bilo bolje nazvati sazrijevanjem. Jer, nije Lady Bird jedina koja je postala zrelija u filmu. Sažeto do kraja, znaš da si bolja osoba onog trenutka kad znaš priznati greške.
Koliko god to zvučalo kao klišej.
Ekranizacija 