Što nas fascinira kod serijskih ubojica? Znam da će vjerojatno mnogi reći kako nas kod njih nema što fascinirati i kako je to sve gamad koju treba poubijati. Međutim, filmovi kao što su „Zodiac“, „Sedam“ i hrpa što američkih što skandinavskih serija dokazuju da nas pojava ljudi bez osjećaja za vrijednost života fascinira. Krije li se u tome želja da pogledamo u „najgori odraz ljudskosti“ pa se uvjerimo da nismo tako loši ili jednostavno uživanje u osjećaju zgražanja nad onim što možemo postati? Nisam siguran, ali čini mi se da je usporedno s fascinacijom serijskim ubojicama dolazilo i do razvoja znanstvene misli o tome tko su oni zapravo, kakva je njihova motivacija, što od njih možemo naučiti o psihologiji i tome kako ih spriječiti. David Fincher vratio se temi koja mu najbolje ide u „Mindhunteru“, seriji koja je zasnovana na osobi koja je najzaslužnija za razvoj FBI-jeve krim terminologije, na kojoj je djelomično zasnovana i osnovna potka Harrisova romana „Kad jaganjci utihnu“.
Riječ je o seriji koja kreće sporo, upoznavanjem s glavnim likovima čija je ambicija da upoznaju provincijske policajce s tehnikama rada u FBI-ju. Profiliranje zločinaca zamišljeno je kao usputna aktivnost, nešto na čemu će se raditi kad nema drugog. Međutim, kako to obično biva, Holden Ford (Jonathan Groff) ima druge ideje. Njegov kompleksan lik varira od simpatičnog do iritantnog, kako u odnosima s drugim likovima, tako i u percepciji gledatelja. Kad se uzme u obzir da je zasnovan na Johnu E. Douglasu, piscu memoara „Mind Hunter: Inside the FBI’s Serial Crime Unit“ to ne čudi previše pošto reputacija čovjeka u mnogo čemu odgovara ponašanju fiktivnog lika u Fincherovoj seriji. Kovanica „serijski ubojica“ danas je toliko udomaćena da ju uzimamo zdravo za gotovo. Ovdje ćemo saznati da je terminologija bila nepostojeća, da se na znanstveni pristup gledalo s prezirom i da se pretpostavljalo da su neki ljudi „jednostavno zli“. Od njih, bio je opći stav, nemamo što naučiti.
„Mindhunter“ ne možemo promatrati izvan konteksta. Konac sedamdesetih vrijeme je postwatergateovskog SAD-a u kojem dominira razočaranje institucijama i ljudima koji ih predstavljaju. Djelomično, ne bez razloga, predmet razočaranja je i FBI. Nakon dekada pod vladavinom jednog čovjeka, agencija pokušava pronaći pluralistički identitet, a to uključuje i znanstveni pristup zločinima. Antipod Holdenovoj naivnosti je Bill Tench, kojeg izvanredno glumi Holt McCallany, a njihovi dijalozi jedna su od najboljih komponenta serije. Općenito govoreći, scenarij profitira od dijaloga i znanstvenih spoznaja. Znanost profiliranja nužnom je učinila suradnju FBI-ja i sveučilišta. Ta suradnja, na koju se isprva gledalo skeptično, jedna je od glavnih poluga priče. No, ono na što Fincher najviše računa fascinacija je prosječnog gledatelja serijskim ubojicama. To se najviše vidi u Holdenovoj karakterizaciji jer se čini da on s gledateljima tu fascinaciju dijeli. Zbog svega toga, kad govorimo o intervjuima s počiniteljima zlodjela, priča ne štedi na detaljima. Bez obzira govorimo li o čovjeku koji je spolno općio s glavama svojih žrtava ili o sugovorniku koji je opsjednut ženskim cipelama u korijenu svega nalazi se shvaćanje kako bez upoznavanja unutarnjeg poriva poremećenih ljudi ne možemo razviti mehanizme pomoću kojih ih možemo spriječiti.
Ono što se donekle može zamjeriti seriji privatna je komponenta života glavnih likova. Tench ima dijete s autizmom, a Holden probleme u komunikaciji s djevojkom. Privatno i poslovno se isprepliću, pa tako nakon razgovora s Edom Kemperom (Cameron Britton) posljedice razgovora počinju ulaziti u sferu privatnog života s neočekivanim posljedicama. Wendy Carr (Anna Torv) predstavlja struku, znanost u spomenutoj podjeli na policijsko i znanstveno. Još više predstavlja racionalnu suprotnost Holdenovoj strasti. Strast, kao što znamo, često prelazi u opsjednutost, a opsjednutost je karakteristika serijskih ubojica.
Fascinacija serijskim ubojicama i opsjednutost koja se poigrava s užasom i osjećajem strave karakteristika je još jedne serije koja se ovih dana vrti na malim ekranima. „Američka Krimi Priča: Ubojstvo Giannija Versacea“ daje nam uvid u sociopatske karakteristike serijskog ubojice iz prve ruke. Zanimljivo mi je usporediti te dvije serije. „Mindhunter“ nastoji znanstveno objasniti ono što „Ubojstvo Versacea“ zorno prikazuje. Možemo li kod naizgled nasumičnih i bezosjećajnih ubojstava tražiti motovaciju? Nisu li u pravu Holdenovi kritičari koji odbijaju ubojice poput Mansona nazivati ljudima? Što uopće govori o nama ta trajna i sveprisutna fascinacija serijskim ubojicama u novinama i popularnoj kulturi? Distinkcija između „nas“ i „njih“ nešto je što nas u izvjesnom smislu tješi, uvjerava da u suočavanju s istinskim zlom predstavljamo „dobro“, a to odgovara onoj podjeli na dobre i loše momke koju smo usvojili u djetinjstvu. Drugi je dio metaforički. Dok gledamo u ogledalo i u odrazu vidimo zlo u liku serijskog ubojice igramo se i s Foucaltovim poimanjem ogledala koje je prema njemu „mjesto i odsustvo mjesta“, istodobno suočavanje s onim što jesmo i što bismo mogli biti. Tu se krije i onaj iskonski strah jer ne znamo čega se više bojimo: toga da budemo žrtva serijskog ubojice ili da postanemo poput njih.
Tu se krije i odgovor na pitanje s početka teksta. Granica između toga da od serijskih ubojica učimo i razvijamo metode pomoću kojih ćemo ih spriječiti i da im postanemo slični jako je tanka. Holden će, ako je suditi prema zadnjoj sceni u „Mindhunteru“, biti prisiljen to naučiti. On će, kao i gledatelj s njim, biti prisiljen priznati da ipak nije toliko moralno superioran kao što se voli uvjeravati. To si je, na kraju cijele priče, i najteže priznati.
Ekranizacija 