WESTWORLD” – Granica jeze i opomene

„Westworld“ će ostati zapamćen kao jedna od najboljih prilagodbi priče modernom vremenu, ali i kao jedna od najboljih TV serija u 2016. Pritom će se naravno zaboraviti da HBO ne radi baš SF serije i da je sama ideja bila kontroverzna i rizična. Kad nešto uspije pitanja se guraju pod tepih, a „Westworld“ je uspio. U to ne treba sumnjati. Što dalje? Možemo li od (još uvijek) najkvalitetnijeg američkog TV proizvođača očekivati još SF serija? Nakon što su se Gaimanovi „Američki bogovi“ zbog sveprisutnih kreativnih razloga preselili na Starz, „Westworld“ je postao serija od koje su fanovi onog znanstvenog u fantastici najviše očekivali. Slično kao i „Crno zrcalo“ pokazao nam je svijet u kojem se možemo izgubiti. To je svijet čiji odraz u zrcalu nam se možda neće svidjeti, najviše zato što bismo ga, prije nego što mislimo, mogli doživjeti.

Originalni film koji je režirao autor priče Michael Chricton nastao je prije više od četrdeset godina. Ekipa koja se okupila oko ove serije garantirala je ambicioznost, no na slučaju „Vinila“ smo vidjeli kako ambicija koju sa sobom nose velika imena ne znači nužno i kvalitetu. J. J. Abrams, Jerry Weuntraub, Bryan Burk, Lisa Joy i Johnatan Nolan odlučili su seriji dati moderno ruho, a ta prilagodba postala je ovisna o odabiru i kvaliteti glumaca koji će priču učiniti opipljivom, napetom i zanimljivom. Baš zbog toga vrijedi istaknuti kako ovo nije prvi izlet „Westworlda“ na televizijske ekrane zato što (za razliku od serije „Beyond Westworld“ (1980.)) u ovoj inkarnaciji povezanost između priče i gledatelja kreiraju glumci koji znaju iskoristiti Nolanov talent da iz njihove izvedbe izvuče karakter.

Evan Rachel Wood seriju otvara riječima koje će postati nit vodilja kompletne sezone. Kroz njene riječi naslućujemo osnovni sukob smisla i besmisla ili stvarnog i nestvarnog, a onda se pred nama kreće rasplitati priča za koju ćemo samo na trenutak pomisliti da znamo o čemu se radi i da smo, kako se to često voli reći, uhvatili niti. Na našu sreću poslovica prema kojoj je pretpostavka majka znate već čega savršeno funkcionira u „Westworldu“. Jer, sve što nakon uvodne epizode pretpostavljamo ili mislimo da znamo nestaje kako sezona dalje odmiče. Dolores (Evan Rachel Wood) nas uvodi u priču, ali taj uvod u principu ne znači ništa dok se ne završi sezona. Tek onda sve niti slagalice padaju na mjesto, tek se onda priča u potpunosti otkriva i tek onda, ako hoćete, gledatelj doživljava katarzu kakva već dugo nije bila svojstvena TV serijama.

Takva katarza nagrađuje upornost koju ćete za „Westworld“ trebati. Skoro sam odustao negdje iza pete epizode jer mi se sve činilo poznatim, a i radnja mi je djelovala dosadno i razvučeno. Onda sam odlučio pričekati i dati šansu šestoj epizodi. Nakon toga, serija se gleda u dahu i strpljenje se isplati. Baš sam tijekom gledanja razmišljao kako mi je draže da je početak malo sporiji, a kraj eksplozivan nego da je (kao u prvoj sezoni „Pravog detektiva“) početak odličan, a kraj nedorečen. No, već na početku daju se primijetiti neki aduti „Westworlda“ koji će ostati konstanta. Glazba, vizuali i kostimi postat će obilježje ove serije koja me u dobrom dijelu sezone podsjećala na nikad prežaljeni „Carnivale“ jer valjda od te serije nisam vidio bolje potrošene dolare u produkcijskom smislu. Slučajno ili ne, misterij „Westworlda“ će ići dalje što pokazuje da zaista živimo u „zlatnom dobu televizije“ jer za ovakve produkcije više netko ne postavlja pitanje jesu li prezahtjevne ili preskupe. Dapače, u serijama kao što je „Westworld“ sve više dobiva na važnosti ona rečenica Stephena Kinga u kojoj kaže kako su „serije danas romani, dok filmovi sve više liče na kratke priče“.

Upravo zato, vrijedi istaknuti i sjajnu glumačku rolu starog majstora Anthonyja Hopkinsa. Hopkins kao dr. Robert Ford, tvorac zabavnog parka iz naslova, dominira u scenama u kojima se pojavljuje, a kako sezona ide prema kraju tako i nama postaje jasno zašto je upravo on odabran za tu slojevitu ulogu. No, moram reći kako su meni osobno najjači dojam ostavili Thandie Newton kao Maeve i Jefferey Wright kao Bernard Lowe. Maeve je madam, voditeljica bordela u zabavnom parku dok je Lowe znanstvenik koji radi na bihevioralnim poboljšanjima „domaćina“ u parku. Jer, „Westworld“ je utopija, mjesto na kojem je gostima sve dopušteno. Domaćini su tu za zabavu iako je ideja da budu što sličniji ljudima, da iskustvo bude što stvarnije, jer jedino za stvarno iskustvo gosti će iskcati novac i jedino će na njega u tom svijetu budućnosti potrošiti vrijeme.

Svatko tko je čitao crnu kroniku ili igrao prosječnu video-igru u zadnjih pet, šest godina zna da je stremljenje za realnošću i onim stvarnim adrenalinskim iskustvom u pozadini današnjih izvješća. Klikovi su važni, stvarnost je važna. Fikcija funkcionira samo ako je stvarnosti nalik, a mehanizmi kojima se služimo da to postignemo manje su bitni. Sličnu je potku, samo na drugi način, prezentirao i „Nightcrawler“. Ono što je dozvoljeno Papi, nije pučaninu pa tako gosti smiju sve, za njih limiti ne postoje, dok se „domaćine“ tretira kao holograme i bića bez svijesti. Tu se odmotava još jedna razina „Westworlda“, još jedna nit koja je itekako važna. Hoćemo li svjedočiti pobuni strojeva (kao u „Terminatoru“?) ili borbi potlačenih za slobodu (nešto nalik „Planetu majmuna“?)? Pogrešno bi bilo reći kako „Westworld“ odgovara na to pitanje jer je ono samo jedna od razina priče koju treba imati na umu. Puno je važnije pitanje „smiju li se ljudi igrati Boga“ i (ako je odgovor potvrdan) „gdje su granice“?

Kad neka serija otvara pitanja na toliko razina i kad pritom garantira sjajne glumačke izvedbe, izvanrednu glazbu, kostimografiju, scenografiju i režiju onda ju svakako treba gledati. Već nakon gledanja originalnog filma imao sam dojam da Crichton nije htio završio s onim što je počeo pričati. 43 godine kasnije dobili smo priliku vidjeti potpuniju verziju njegova svijeta u kojem je linija između protagonista i antagonista u potpunosti nestala. Serija je to koja je prilagođena modernom vremenu, vremenu u kojem više ne postoje jasni pozitivci i negativci nego se čini da smo najveći neprijatelji sami sebi.

Zato, bez obzira pojavljuje li se u seriji „Čovjek u crnom“ (Ed Harris) kao vizija onoga u što se svatko od nas može pretvoriti ili kao dokaz da je „put do pakla popločen dobrim namjerama“ radnju prve sezone možda bi bilo dobro shvatiti i kao upozorenje. Budemo li previše bježali od onog što se događa u stvarnosti, fikcija će postati realnost. U tom slučaju pravila nema. U tom slučaju sve ograde padaju, a onda… onda je svaka sigurnost samo privid, samo iluzija. Kad to shvatiš više ne možeš reći da li još uvijek govoriš o seriji ili o onom što se događa oko tebe.

To je za „Westworld“ najveća preporuka.

IMDB

 

Oglasi