Profit sve pokreće. Svaka prilika da se poveća treba se iskoristiti. U svijetlu streaming ratova kojima svjedočimo kroz pojave raznih platformi, a koje prijete prosječnog korisnika okrenuti piratstvu, postavilo se pitanje je li sadržaj dostupan za konzumaciju konačan ili je potrebno izmišljati novi, dovoljno snažan da zadrži publiku? U tom kontekstu treba promatrati i nastavke legendarnih „Čuvara“ Alana Moorea i Davea Gibbonsa. Sa stripovske strane dobili smo „Doomsday Clock“, a sa televizijske seriju „Watchmen“ Damona Lindelofa. Što veže obje te priče, a po čemu su u potpunosti različite? Je li nam ijedna od njih uopće trebala?

S ovim sam tekstom namjerno čekao da se slegne prašina i da se u seriji poput „Černobila“ prestane tražiti dokaz o pravoj ili krivoj strani ideologije. Jer, na koncu nije ideologija ono što je bitno. Ljudi koji se nalaze iza njenog lica ono su na što se trebamo usredotočiti. Ponekad, u moru „ispravnog“ i „neispravnog“ razmišljanja na to zaboravimo pa se i sami, poput sistema, pretvorimo u karikaturu. Miljenko Jergović je u tekstu posvećenom „Černobilskoj molitvi“ Svetlane Aleksijevič napisao o faktografiji: „priča o černobilskoj katastrofi tako je upečatljiva da čitatelj otprve pamti činjenice“. Slično je i sa serijom. Njena snaga nije u faktografiji o Černobilu. Nju je moguće pronaći jednostavnim pretraživanjem. Snaga „Černobila“ kao zaokružene priče nalazi se u likovima, u glasovima svih ljudi – bez obzira govorimo li o protagnistima ili antagonistima (ako je uopće moguće primijeniti takvu podjelu) – koji su proživjeli  katastrofu.

Kad je HBO objavio da traži scenariste za prvu seriju s područja Balkana zavladalo je uzbuđenje. S jedne strane HBO je pojam kvalitetnih serija na svjetskoj razini, a s druge domaće TV kuće ne rade baš nešto na produkciji novih, kvalitetnih naslova. Zapravo, od „Počivali u miru“ i „Novina“ u Hrvatskoj nije napravljeno ništa novoga što bi zainteresiralo publiku koja sadržaj traži mimo sapunica i razbibrige i zainteresirana je uz kvalitetno ispričanu priču uključiti moždane vijuge. Zbog svega toga, objava HBO-a izazvala je uzbuđenje kod nas koji pratimo što se događa na domaćoj sceni, a premijera serije „Uspjeh“ podigla je prag očekivanja.

Malo je koji naslov uzdrmao književnu scenu posljednjih godina kao „Genijalna prijateljica“ Elene Ferrante. Četiri knjige o najboljim prijateljicama dale su nam priču o „Mediteranu kakav je nekad bio“, ali i o Mediteranu koji se bori s tranzicijom nakon Drugoga svjetskoga rata, posljedicama poraza Italije u tome ratu i dobro poznatim muljatorima i tajkunima za koje pojam časti kreće najprije od njih samih. Elena Greco i Lila Cerulio dvije su djevojčice koje nastoje odrasti u nečemu što bi najtočnije bilo nazvati napuljskim getom. Zbivanja u tom getu, jednako kao i želja naših junakinja da iz njega pobjegnu, osnovni su motivi prve knjige. Nažalost, ne mogu ulaziti detaljnije u radnju, ali priča o dvjema prijateljicama otvara razne mogućnosti za karakternu dramu na malome ekranu, a rijetko gdje je to moguće tako kvalitetno kao na HBO-u. „Genijalna prijateljica“ dovela nam je priču napuljske tetralogije na male ekrane. Drago mi je što mogu reći da je to napravila dobro, a transfer unutarnjih monologa Elene Greco na druge likove, geste i postupke napravljen je suptilno pa tome sa scenarističke strane  treba odati priznanje. Posebno je zabavno kad se nešto što je u knjizi unutarnji monolog u seriji pojavi kao dovikivanje ćakulona sa napuljskih terasa.

Malo je glumaca koje volim kao Pacina. Al je uvijek bio tu negdje na mjestu rezerviranom za velike glumce, valjda još od onda kad je upucao korumpiranog policijskog poručnika, odložio pištolj i izašao iz restorana. Zato valjda i dan danas pogledam svaki njegov film iako sam svjestan da mu zadnjih godina uloge sve više vuku jedna na drugu i da se u svakoj ponavlja. Isto tako, u svakoj daje dio svoje glumačke aure bez koje bi filmovi u kojima glumi bili tek prosječni, pažnje ne baš vrijedni projekti. „Paterno“ nije drugačiji po tom pitanju. Moralno i ispravno sukobljavaju se u tom HBO-ovom TV filmu dok se Barry Levinson zajedno s nama pita je li Joe Pa, trener s najviše pobjeda u sveučilišnom footballu, mogao i trebao učiniti više.

Kad se radi o preradama originalnih naslova, obično na prste jedne ruke mogu nabrojati one koje valjaju. Američka adaptacija švedskog „Ubojstva“ mi prva pada na pamet. Druga je, zasluženo, „Kobna noć“. Adaptacija prve sezone britanske serije „Labirint pravde“ jedna je od najboljih novijih kriminalističkih serija zato što je HBO svojoj briljantnosti dodao europskog štiha pa smo dobili seriju koja je netipična za američke pojmove. Kad mladi Naz (Riz Ahmed) ukrade očev taksi da bi otišao na tulum pokrenut će se niska događaja koja će ludu noć završiti ubojstvom. Umjesto dosadnog mamurluka i naraslog ega, Naz će se naći u policijskoj postaji kao jedini osumnjičeni. Otisci i oružje upućuju na njega. Jedina osoba koja će mu priskočiti u pomoć je odvjetnik John Stone (John Turturro) iako bi se moglo reći da se tu radi o dva izgubljena slučaja što se prepoznaju. Što se točno dogodilo te „kobne noći“?

„Westworld“ će ostati zapamćen kao jedna od najboljih prilagodbi priče modernom vremenu, ali i kao jedna od najboljih TV serija u 2016. Pritom će se naravno zaboraviti da HBO ne radi baš SF serije i da je sama ideja bila kontroverzna i rizična. Kad nešto uspije pitanja se guraju pod tepih, a „Westworld“ je uspio. U to ne treba sumnjati. Što dalje? Možemo li od (još uvijek) najkvalitetnijeg američkog TV proizvođača očekivati još SF serija? Nakon što su se Gaimanovi „Američki bogovi“ zbog sveprisutnih kreativnih razloga preselili na Starz, „Westworld“ je postao serija od koje su fanovi onog znanstvenog u fantastici najviše očekivali. Slično kao i „Crno zrcalo“ pokazao nam je svijet u kojem se možemo izgubiti. To je svijet čiji odraz u zrcalu nam se možda neće svidjeti, najviše zato što bismo ga, prije nego što mislimo, mogli doživjeti.

“Sluškinjina priča” prema romanu Margaret Atwood podigla je prašinu još otkad se pojavila na HBO GO i HBO on DEMAND uslugama u Hrvatskoj. Originalno producirana putem HULU streaming servisa, “Sluškinjina priča” samo nastavlja tradiciju odličnih knjiških adaptacija te mreže. Lani smo tako uživali u izvrsnoj “11/22/63”, a ove godine nas je dočekala “Sluškinjina priča”. Priča o distopijskom svijetu u kojem je funkcija žene svedena na rađanje, a funkcija društva ne klerikalnost, otkriva nam više o društvu u kojem živimo nego smo si kadri priznati.

Što bi sve roditelji učinili za svoju djecu? Vjerojatno je odgovor, pogotovo ako imate svoju, nema toga što ne bi. No, postoje neke stvari koje bi trebalo pustiti djeci da riješe između sebe. Djeca izmišljaju, svađaju se, sanjaju i maštaju. Rade sve ono što prečesto zaboravimo, ali i dosta onih sitnih pakosti kojih se prigodno ne sjetimo kad  odrasteno (ili se barem pravimo). „Male laži“ odlično pokazuju kako funkcionira balon zabluda koji krene od uvjeravanja da je „moje dijete krasno“, „ne bi mrava zgazilo“ i „nikada ne bi lagalo“.

Kad sam prije nešto manje od godinu dana pisao recenziju druge sezone „Preostalih“ naslovio sam ju: „Mogu li se  ljudi baš svemu prilagoditi?“ Damon Lindelof ostao je dosljedan svojoj praksi pa nam ni trećom, posljednjom sezonom „Preostalih“ nije ponudio odgovor na to pitanje. Iako je posljednjom epizodom možda odgovorio na manje važno pitanje „što se dogodilo sa 2% nestale svjetske populacije“, ono najvažnije pitanje – „zašto?“ – ostalo je neodgovoreno. Razlog tome je što je odgovor nebitan, „Preostali“ su (kako im i naslov sugerira) oduvijek bili serija o onima koji su ostali. Njihova priča nosi radnju i upravo oni čine seriju jednim od najvažnijih televizijskih fenomena desetljeća.