PATERNO – Ispravno nije uvijek moralno

Malo je glumaca koje volim kao Pacina. Al je uvijek bio tu negdje na mjestu rezerviranom za velike glumce, valjda još od onda kad je upucao korumpiranog policijskog poručnika, odložio pištolj i izašao iz restorana. Zato valjda i dan danas pogledam svaki njegov film iako sam svjestan da mu zadnjih godina uloge sve više vuku jedna na drugu i da se u svakoj ponavlja. Isto tako, u svakoj daje dio svoje glumačke aure bez koje bi filmovi u kojima glumi bili tek prosječni, pažnje ne baš vrijedni projekti. „Paterno“ nije drugačiji po tom pitanju. Moralno i ispravno sukobljavaju se u tom HBO-ovom TV filmu dok se Barry Levinson zajedno s nama pita je li Joe Pa, trener s najviše pobjeda u sveučilišnom footballu, mogao i trebao učiniti više.

Image result for paterno movie pictures

Zavolio sam američki nogomet još u srednjoj školi. Jedan od glavnih razloga za to bio je opet Pacino sa svojom ulogom Tonyja D’Amata u „Any Given Sunday“. Jedna od onih repriza u nedjeljno popodne dugo je vremena predstavljala jedini način na koji se klinac u Hrvatskoj mogao susresti s američkim nogometom ili baseballom, a kroz film Olivera Stonea shvatio sam koliko je taj sport kompleksan, dinamičan i zanimljiv za gledanje. „Paterno“ je u tom smislu zatvaranje kruga. Pacino je opet trener, opet neprilagođen i veći od života. Nažalost, ako je priča o D’Amatu bila priča o ljepoti jednog sporta i o borbi protiv sustava onda je „Paterno“ priča o korumpiranosti sveučilišnog sporta, njegovih „modernih gladijatora“ i ljudi koji bi trebali djecu odgajati, a tek onda od njih praviti vrhunske sportaše. Tragedija trenera Paterna može se sagledati baš u tome što je bio jedan od prvih trenera u sveučilišnom sportu koji je na obrazovanje i odgoj gledao kao na nešto nužno, upravo je Joe Paterno bio trener koji je od svoje momčadi, kao i od Penn State sveučilišta napravio filozofiju. A onda je, taman u trenutku kad započinje film, sve otišlo k vragu.

Image result for paterno movie pictures

Glavni lik je na početku lika starac koji vodi utakmicu iz novinarske lože. On je zaista ideolog jedne filozofije i njegova ostavština pobjedom u toj utakmici postaje svevremenska. 409 pobijeđenih utakmica u sveučilišnom američkom nogometu dostignuće je koje do danas nije oboreno. Osim što nitko nije pretpostavljao, u trenutku kad je do pobjede došlo, da će to biti zadnja utakmica koju će Paterno trenirati. Na pomolu je, naime, bio jedan od najvećih skandala američkog nogometa u povijesti. Dugogodišnji defanzivni koordinator, koji je kasnije osnovao i udrugu za nezbrinutu djecu, optužen je za pedofiliju. Seksualno zlostavljanje događalo se na teritoriju sveučilišta, svima pod nosom. Novinarka koja je otkrila skandal shvatila je da je došlo do zataškavanja. U tom je trenutku za Paterna sve krenulo nizbrdo.

Image result for paterno movie pictures

Barry Levinson sjajno koristi Pacina da nam prikaže starca koji nije svjestan razmjera skandala koji se oko njega događa. On želi pripremiti prvu sljedeću utakmicu, a nije svjestan da cijela gungula može doći i do njega. Levinson naglašava pitanje koje ne pita ni Paterno niti itko oko njega: Gdje su u svemu tome djeca? Pojednostavljeno, ispada da je sustav štitio sebe, a ne žrtve. Nakon što je pedofil konačno završio u zatvoru postavilo se pitanje tko je znao, a zajedno s njim – potpuno očekivano – i pitanje odgovornosti Penn Statea. U tom trenutku, navodi nas redatelj na to Paternovi interesi više nisu bili isti kao i interesi sveučilišta, a to je svijet u kojem jednostavno nije mogao funkcionirati.

Image result for paterno movie pictures

Levinson je dobro odabrao ne raditi film kao iskupljenje za legendarnog trenera, ali isto tako je trebao pripaziti da u svom fikcionalnom pristupu ne donosi zaključke na temelju pretpostavki kojima jednostavno nema mjesta. Sedam godina nakon što se skandal dogodio Penn State još uvijek vodi bitku da dokaže tko je tu u pravu, a tko u krivu. Film je tu samo vrh ledene sante. Puno se grešaka dogodilo u čitavom slučaju. Nije reagirala socijalna služba, nije reagirala policija, nije reagiralo Sveučilište, ali ono što se isto tako čini očitim – nije reagirao ni legendarni trener. Oko osnovnog pitanja koliko je točno znao još se vode debate. Tu je Levinson pogriješio. Kao da se nije mogao odlučiti hoće li raditi film o Paternu ili o istraživačkom novinarstvu i pedofiliji pod okriljem sporta i humanitarnih organizacija. To nije isto jer ako je film o Paternu onda je Joe Paterno centralna figura filma zajedno sa svim svojim dilemama i nedostacima. „On je možda legenda“, kaže se u jednom trenutku, „ali i legende su ljudi.“ Ako je film o zlostavljanju pod okriljem sporta i humanitarizma onda to zahtijeva pogled iz perspektive istraživačkog novinara, žrtve i napora da se čitav slučaj rasvijetli i da tajne koje svi pokušavaju zataškati izađu na vidjelo. Levinsonova najveća greška je što se ni za jedan od tih pristupa nije odlučio do kraja. Malo je to film o Paternu, malo o zlostavljanju. Malo je u središtu priče novinarka Sara Ganim (Riley Keough), a malo žrtva Aaron Fisher (Ben Cook). Sve to se onda pretvara u narativni čušpajz pa film nema ni glave ni repa. Šteta, jer ima potencijal za daleko više.

Image result for paterno movie pictures

Isto tako, autorima filma moglo bi se zamjeriti isto što i samom Paternu: Gdje su djeca u svemu tome? Imamo jednog lika koji simbolizira sve žrtve, no mišljenja sam kako se naglasak trebao staviti i na udrugu koju je osnovao Sandusky (zlostavljač) kako bi se pokazala razlika između svijeta u kojem živi on i svijeta iz kojeg je dovlačio svoje žrtve. Dvojba o tome koliko je Paterno znao i treba li – ako je znao – izbrisati njegove sportske uspjehe (što je NCAA u jednom trenutku i učinila, da bi nakon sudske nagodbe vratila postignuća) ostaje i danas. Kod „Paterna“ kao i u životu postoji ispravno i postoji moralno. Joe Paterno je napravio minimum onoga što je morao, ali nije napravio sve što je mogao da se zlostavljanje prekine. S druge strane, kad se pogleda ono što kažu zadnja dostupna saznanja možda je zaista sve bilo u svrhu očuvanja samih sebe. Ako je tako, ako je nagon za samoočuvanjem prevagnuo ispred toga da se zaštite djeca onda je odgovor samorazumljiv: Paterno je također odgovoran. Ako nije tako i ako se zaista radi o fanatiku svog posla koji mimo terena nije vidio ništa što se oko njega događa, ako nije znao razmjere onog što se događalo, onda ne treba brzati sa zaključcima. Film tu nije ostavio prostor za polemiku iako je ona itekako živa i još uvijek traje. Bolji, ozbiljniji i atraktivniji scenarij ostavio bi sve mogućnosti otvorenima, ali dojma sam da HBO-u i Levinsonu to nije bila namjera.

Možda i s razlogom. Jer, s obzirom na žrtve, ima li smisla polemika oko Joea Paterna? Ima li smisla produbljivati traumu pitanjem je li i koliko odgovoran za prikrivanje tuđih zločina? Je li zaista bitan „Paterno“ ili su bitne žrtve? Bez obzira na njegov status najuspješnijeg trenera u povijesti sveučilišnog footballa pustit ću da na to pitanje odgovorite sami. Povijest ne bismo trebali brisati niti prekrajati. Nju ne možemo mijenjati. Sadašnjim i potencijalnim budućim žrtvama možemo pomoći.

Kao i kod gomile polemika bez kraja i konca kojima svjedočimo ovog svibnja, možda bismo energiju trebali potrošiti tamo gdje možemo nešto učiniti.

IMDB

Oglasi