Jesu li nam trebali nastavci “WATCHMENA”?

Profit sve pokreće. Svaka prilika da se poveća treba se iskoristiti. U svijetlu streaming ratova kojima svjedočimo kroz pojave raznih platformi, a koje prijete prosječnog korisnika okrenuti piratstvu, postavilo se pitanje je li sadržaj dostupan za konzumaciju konačan ili je potrebno izmišljati novi, dovoljno snažan da zadrži publiku? U tom kontekstu treba promatrati i nastavke legendarnih „Čuvara“ Alana Moorea i Davea Gibbonsa. Sa stripovske strane dobili smo „Doomsday Clock“, a sa televizijske seriju „Watchmen“ Damona Lindelofa. Što veže obje te priče, a po čemu su u potpunosti različite? Je li nam ijedna od njih uopće trebala?

Povezana slika

Kad je o stripovima riječ, tema nastavka „Čuvara“ nije nova. Alan Moore ne želi više surađivati s DC-jem, a sve do nedavno ideja da se netko prihvati njegove genijalne priče djelovala je poput svetogrđa. DC ideje o dodatnoj zaradi iskorištava kad može, pa je zato „Doomsday Clock“ najavljen kao ep koji će spojiti više različitih univerzuma i imati trajne posljedice na kontinuitet. Pitanje pisca riješeno je kad je Goeff Johns pristao raditi ono što je, navodno, prije njega nekoliko autora odbilo. Johns, poznat po novom početku Flasha i Green Lanterna, odlučio je napisati „Doomsday Clock“ kao priču koja će osnovna pitanja „Čuvara“ prenijeti u glavni kontinuitet, te kulminirati epskom bitkom/raspravom o moralnosti Supermana s jedne i Dr. Manhattana s druge strane.

Slikovni rezultat za watchmen hbo

Serija, koju je radio Lindelof, zadržala je pitanja koja postavlja original, prije svega ono „Tko čuva čuvare?“ i ono drugo – više filozofsko – što bi prisutnost superjunaka učinila svijetu na psihološkoj i političkoj razini? To su sve pitanja koja Moore postavlja u originalu, a Lindelof ih nastavlja u seriji s posebnim naglaskom na ono opravdava li cilj sredstvo ili ne možeš pobiti tri milijuna ljudi ni pod izlikom da tako spašavaš ostatak svijeta?

Povezana slika

Problem koji ovdje serija ima je dvostruk. S jedne strane „Čuvari“ nisu zamišljeni kao strip koji bi trebao imati nastavak, a s druge se u njih nastojalo ugurati trendovske agende od antirasizma do feminizma bez objašnjenja zašto bi bile neophodne za priču. To je pitanje šire od „Čuvara“ i njime se u posljednje vrijeme vrlo glasno bave analitičari, publika i kritičari dok nastoje pokazati kako agenda ne smije biti sama sebi svrhom nego mora biti uklopljena u narativ kako bi funkcionirala. Hollywood polako shvaća poruku pa nakon kolapsa zadnjih nastavaka nekih popularnih franšiza („Terminator“ i „Ghostbustersi“) sporo prihvaća kako bilo koja agenda ne mora biti prst u oko nego može predstavljati alat u strukturi koji je opravdan onime što se želi ispričati.

Povezana slika

„Čuvari“ kao serija su u prvih nekoliko epizoda djelovali kao pamflet bez dodirnih točaka s originalom. To je, u današnje doba streaming usluga, problem. Jer, ako se gledatelj ne zakači za seriju u prvih nekoliko epizoda neće joj dati vrijeme da se razigra. Lindelof je poznat kao autor čijoj priči treba dati vremena i to ima smisla kad se radi o originalnom materijalu, ali ciljana publika serije „Čuvari“ već ima predznanje pa je čekanje bilo napornije, a propovijedanje iritantno. Drago mi je priznati da se u kasnijim epizodama čekanje isplatilo pa mi je bilo drago što sam ostao uz seriju. Osnovno pitanje, zašto konzumiramo sadržaj potrebno je ponoviti:

Gledamo li filmove i serije, konzumiramo li kulturu općenito da bi nam se propovijedalo ili da bismo se zabavili?

Čak i ako se ponavlja iz najplemenitijih namjera, moguće izazivanje kontraučinka nikome ne treba.

Moram napomenuti kako je „Čuvare“ nemoguće sasvim očistiti od politike jer niti u originalu nisu bili tako napisani. Ideja neminovnog nuklearnog uništenja nadvija se nad originalom i povećava tjeskobu koja sa približavanjem mogućeg preklapanja kazaljki na satu koji odbrojava vrijeme do nuklearne katastrofe sve više raste. Govorimo o osamdesetima, vremenu u kojem je razlika između dvaju sukobljenih sustava sve uočljivija, a strah od nuklearnog samouništenja nikad jači. „Černobil“, kao druga HBO serija ove godine koja je zaokupila pozornost, dodatno podgrijava taj strah. Problem sa stripovskim nastavkom je ponovno naglašavanje iste strepnje. Johns osim strepnje od samouništenja, postavlja pitanje što se dogodi kad ne možeš kontrolirati omnipotentnog junaka. Bez obzira je li tu riječ o Supermanu ili od Dr. Manhattanu probleme čovječanstva neće riješiti nitko drugi osim nas samih. Superjunaci nam tu neće pomoći. U najboljem slučaju mogu poslužiti za bacanje pijeska u oči.

originalni strip “Čuvari” možete kupiti na stranici izdavača – ovdje!

Kod serije se vidi da Lindelof nastoji izbjeći doslovno ponavljanje motiva. Prepoznajući aktualni trenutak postavlja pitanje što bi se dogodilo kad bismo najmoćnije oružje na svijetu postavili u ruke bijelih rasista, pritom aludirajući čini mi se primarno na američki elektorat jer nitko ne želi toliku moć u rukama luđaka. Čitava se sezona može promatrati i kao asocijacija na stanfordski eksperiment jer ljudi u maskama nemaju samokontrole i nakon nekog vremena ne znaš jesu li ispod njih negativci ili pozitivci. Kad ne bi bila riječ o KKK frikovima s jedne strane tih barikada onda bi ta priča i mogla proći. Ovako, sasvim je jasno da nitko ne može biti negativan poput njih pa onda i originalna Mooreova ideja djeluje izblijedjelo.

Slikovni rezultat za watchmen hbo

U zaključku, rekao bih da je i kod stripa i kod serije riječ o ambicioznim pokušajima da se originalni strip prilagodi novome vremenu, da mu se da modernije čitanje namijenjeno generacijama koje danas čitaju stripove ili bindžaju uz HBO. Nažalost, mislim da ni serija, a pogotovo strip u tome nisu uspjeli. Johns to i priznaje završetkom dvanaestodijelnog stripa, a Lindelof nam je ostavio otvoren kraj koji ostavlja mogućnost nastavka.

Svaka čast obojici na ambiciji, ali iskreno se nadam da ćemo tu stati. Nema ovo smisla dalje rastezati. Postoje i u stripu i na televiziji naslovi koji obrađuju iste teme s više svježine. „The Boys“ prvi padaju na pamet. Kad je o „Čuvarima“ riječ, sve što treba reći rečeno je još osamdesetih.