Profit sve pokreće. Svaka prilika da se poveća treba se iskoristiti. U svijetlu streaming ratova kojima svjedočimo kroz pojave raznih platformi, a koje prijete prosječnog korisnika okrenuti piratstvu, postavilo se pitanje je li sadržaj dostupan za konzumaciju konačan ili je potrebno izmišljati novi, dovoljno snažan da zadrži publiku? U tom kontekstu treba promatrati i nastavke legendarnih „Čuvara“ Alana Moorea i Davea Gibbonsa. Sa stripovske strane dobili smo „Doomsday Clock“, a sa televizijske seriju „Watchmen“ Damona Lindelofa. Što veže obje te priče, a po čemu su u potpunosti različite? Je li nam ijedna od njih uopće trebala?
Strip
Kad pogledaš naslov „Učitelj mačevanja“ pomisliš da se tu radi o srednjovjekovnom mačevaocu koji se poput samuraja u zalazak sunca bori sam protiv svih. Onda, oprezno, uzmeš knjigu u ruke i pogledaš naslovnicu. Joël Parnotte napravio je crtež gdje na obronku prekrivenom snijegom, u šumi, okrvavljena mača stoji čovjek koji samo čeka što će izaći iz sjena. Ne znamo što vreba iz tih sjena, ali prijetnja je opipljiva. Knjigu još nisam ni otvorio, a bilo je sasvim jasno da je preživljavanje na kocki. Tek nakon toga otvoriš strip i shvatiš da je Xavier Dorison napisao priču potpuno različitu od očekivanja. Upravo zbog toga, „Učitelj mačevanja“ jedno je od najugodnijih iznenađenja u posljednje vrijeme.
Činilo mi se da se na ulazu u DC filmsku priču nalazi isti natpis kao u Danteovu paklu. Ipak, možda ne moramo ostaviti svaku nadu kad vidimo DC-jev znak jer ispada da se junaci iz tog svemira mogu prikazati smisleno i bez pokušavanja da se uhvati Marvel. Činilo se da za to treba čudo, a netko bi mogao reći da za to treba magija. „Shazam!“ spaja magiju i čudo i igra na kartu djetinjstva i odrastanja: Zamisli kako bi bilo da samo kažeš riječ i postaneš superjunak. Svi smo bili superjunaci u maštarijama, ali Billy Batson je bio onaj kojem je to uspjelo. Zato sam ga volio i bio skeptičan oko toga kako će izgledati film. Skepsa je bezveze. Film je baš dobar, ako znaš što očekivati.
Ljubav je tema raznih umjetničkih djela kroz stoljeća do te mjere da se teško iznenaditi s nečim što ju odabere kao glavnu temu. Strip „Love“, međutim, ostavlja bez teksta. Bez dijaloga, uzevši životinje kao protagoniste, „Love“ priča o ljubavi koja je neposredna i iskrena. U trenucima kad je ugrožena ljubav trijumfira na najrazličitije, nekad i nemoguće načine. Nekad je brižna, nekad brutalna, nekad suočena s neizbježnim krajem. Priroda ne prašta, a „Love“ često izgleda kao dokumentarni film koji svoju umjetničku priču izgovara kroz sjajne crteže i neizrečeni dijalog u kojem bi riječi samo bile nepotrebna smetnja.
Kad ostarimo, sjećat ćemo se kako je bilo kad smo bili mladi. Prije nekoliko mjeseci bio sam u omiljenoj krčmi s prijateljem i zaključili smo da smo baš „stari konji“ u odnosu na nove generacije koje sve više zaposjedaju mjesta na koja smo nekad znali izlaziti. Složili smo se i da je to normalno. Kad se u nekoj sličnoj krčmi nađemo za nekih pedesetak godina, ako tad još budemo živi, vjerojatno ćemo voditi isti razgovor i doći do zaključka da smo baš „stare prdonje“ u odnosu na cijeli svijet oko sebe. Pitam se samo hoćemo li, poput junaka u istoimenom Fibrinom stripu, biti aktivni i skloni ludorijama ili ćemo čangrizavo kritizirati sve oko nas uvjeravajući se da je prije, kad smo mi bili mladi a ne neke druge budale, bilo bolje.
Planirao sam pisati o sjajnom „Hladnom ratu“ Pavela Pawlikowskog, planirao sam reći koju o trećoj sezoni „Daredevila“ ili o izvanrednoj „Haunting of Hill House“ kojom nas je počastio Netflix, ali kad sam se vratio kući dočekala me vijest da je umro Stan Lee. Sve drugo odmah je palo u vodu. Stan Lee nije samo institucija stripa kao umjetnosti, on je čovjek koji je preoblikovao čitavu popularnu kulturu i – usudio bih se ići čak i toliko daleko – poimanje svijeta u kojem živimo. Rođen davne 1922., a u industriji stripa od 1939., Lee je znao osjetiti kako društvo diše i kako se industrija mijenja. Već na rubu da odustane od pisanja stripova i posveti se nekoj „ozbiljnijoj“ umjetnosti Stan Lee je za kraj odlučio napraviti jedan strip po svom guštu. Slučajno je to ispao „Fantastic Four“, a ostalo je i za njega i za Marvel – povijest.
Noć vještica potječe od keltskog festivala Samhain na koji se blagdan Svih Svetih nadovezao širenjem kršćanstva u keltska područja. Kulture se, što god mislili o tome, prožimlju i ne događa se baš da jedna kultura mijenja drugu brišući gumicom ono što je bilo prije nje. Kršćanstvo tu nije iznimka pa je tako keltski festival pod utjecajem kršćanstva postao festival obilježavanja blagdana Svih Svetih o čemu nam govori i staroengleska riječ Alholowmesse = Svi Sveti. Noć prije blagdana, počela se nazivati All-Hallows Eve pa je postala i Halloween, dan koji su popularizirali irski katolički imigranti u SAD u devetnaestom stoljeću. Noć vještica kakvu danas poznajemo dobili smo miješanjem keltskih, kršćanskih i indijanskih utjecaja, a globalizacijom je ona postala dan koji u popularnoj kulturi obilježavamo žanrom horora. Filmskih preporuka možete pronaći na sve strane, a ja ću sa svoje strane ponuditi par stripovskih naslova u kojima možete uživati.
Postoje stripovi koji definiraju kanon lika, čak i onda kad je on star više od šezdeset godina. Jedan od takvih stripova je „Duga noć vještica“ koju možemo gledati i kao nastavak „Godine Prve“. Strip koji je nastao s idejom iskorištavanja likova koje je Frank Miller uveo u „Godini prvoj“ zasnovan je na nekoliko znanih pop-kulturnih referenci. Jeph Loeb nije skrivao da je na njega utjecao „Kum“, ali i naslijeđe film-noira. Zbog toga se „Duga noć vještica“ smatra jednom od najfilmičnijih priča iz Batmanova kanona pa i ne čudi da su upravo nju, zajedno s nastavkom „Mračna pobjeda“ Christopher Nolan i David S. Goyer navodili kao inspiraciju iza svoje uspješne trilogije.
San je domena imaginacije. Rijetko koji je strip pokazao točnost te rečenice kao “Sandman”. Iako je o svijetu “Sandmana” napisana tona tekstova, to putovanje pokazuje kako je pričom moguće postići čaroliju kakvu smo samo zamišljali kao djeca i kojoj se kao odrasli ljudi volimo vraćati. Ne postoji lista najboljih stripova u povijesti na kojoj “Sandman” nije među prvih pet. Isto tako, rijetko je koja priča krcata referencama kao “Sandman”, a da to ne graniči s kičem i pretjerivanjem. Autor, Neil Gaiman, je napisao veliku priču, ep, u središtu koje se nalazi San, ali gdje snovi mogu biti varljivi, krhki kao iluzije. Kroz 75 brojeva, Gaiman je ispričao priču u kojoj se želje i snovi isprepliću. “Sandman” zbog svega toga predstavlja temeljac mnogim ljubiteljima devete umjetnosti. Zato me Gaimanove objave ispod ovog odlomka strah. Istraživanje kutaka mitologije koji dosad nisu ispričani ispunjava želju za novim pričama koje potječu iz tog svijeta, ali istodobno užasava jer postoji mogućnost da nam netko – ironije li – ukrade snove i sjećanja.
Hrvatski prijevodi imena superjunaka znaju biti smiješni. Kad začujem izraz „Oko sokolovo“ prvo se sjetim rubrike o procjenjivanju sudaca, zatim MASH-a, pa narodnih pjesmama u kojima je često oko tako nazivano. Kad prevedem naziv Hawkeye, jasno mi je da on znači Oko Sokolovo jedino mi ga nikad nije palo tako zvati. Clint Barton, Oko Sokolovo aka Hawkeye jedan je od dvaju središnjih likova Fibrinog stripa „Oko sokolovo“. Upravo u tome se krije snaga priče, a ovaj je omnibus u cjelini mnogo zabavniji nego što bi se moglo pretpostaviti.
Uvijek sam imao problem sa super bendovima. Koncept po kojem staviš genijalce zajedno i pokušaš ih uskladiti da zvuče odlično s jedne je strane ubijao pojedinačnu kreativnost, a s druge podrazumijevao da se netko mora žrtovati, zatomiti ego. Imao sam problem i s košarkaškim momčadima koje su građene po istom principu. Mora negdje postojati timski igrač. Mora u pozadini svega biti neki vraški dobar dirigent koji će složiti aranžman u kojem će svi zvučati odlično, a nitko iskakati. Mora biti trener koji će klase uklopiti u momčad. Kad sve to znam, kako odgovoriti na pitanje zašto nemam problem s Avengersima? Zašto mi je svako njihovo pojavljivanje na platnu višestruko bolje nego što je slučaj, recimo, s Ligom pravde? Jedino pitanje na koje, u okviru postavljenog, znam odgovor je zašto mi je to teško priznati? Pa zato jer sam, otkad znam za sebe, više volio DC-jeve stripove.
Odrastanje uz Bonellijeve stripove jedno je od najdražih sjećanja na djetinjstvo. Dok smo kao klinci zamišljali Zagora kako istjeruje pravdu po Darkwoodu, Bleka kako razbija crvene mundire glavom o glavu, a kasnije i Martija Misteriju i Dylana Doga, uvijek smo žalili što omiljene junake ne možemo gledati na ekranu. Kako na velikom platnu, tako i na malim ekranima. Zbog toga, vijest da Bonelli osniva produkcijsku kuću kojom će svoje popularne junake dotegliti do ekrana ima posebnu težinu. Dylan Dog je, čini se, prvi na tapeti. Bojazan koju osjećam oko prilagodljivosti tog stripa ekranu na stranu, Bonellijev se zahvat čini logičnim. Junaci koje smo voljeli još uvijek izlaze i imaju publiku, a talijanske se serije sve više dižu i postaju nezaobilaznim dijelom TV svakodnevnice. S obzirom da živimo, kako kažu stručnjaci „u zlatnom dobu televizije“ bilo bi čudno da Bonelli ne iskoristi priliku.
