Činilo mi se da se na ulazu u DC filmsku priču nalazi isti natpis kao u Danteovu paklu. Ipak, možda ne moramo ostaviti svaku nadu kad vidimo DC-jev znak jer ispada da se junaci iz tog svemira mogu prikazati smisleno i bez pokušavanja da se uhvati Marvel. Činilo se da za to treba čudo, a netko bi mogao reći da za to treba magija. „Shazam!“ spaja magiju i čudo i igra na kartu djetinjstva i odrastanja: Zamisli kako bi bilo da samo kažeš riječ i postaneš superjunak. Svi smo bili superjunaci u maštarijama, ali Billy Batson je bio onaj kojem je to uspjelo. Zato sam ga volio i bio skeptičan oko toga kako će izgledati film. Skepsa je bezveze. Film je baš dobar, ako znaš što očekivati.
Ono što je kod Shazama ili Kapetana Marvela (što mu je također stripovsko ime) funkcioniralo u stripu je osnovna potka. Dječak koji želi postati superjunak tu želju i ostvaruje. „Shazam“ je uglavnom zasnovan na priči iz New 52 svemira ovoga junaka. Za one koji ne znaju New 52 je bila još jedna u nizu prilagodbi DC junaka novim vremenima, a priča koju su oko ovog dječaka izgradili Geoff Johns i Gary Frank ispričala je neke važne detalje o dječaku koji je postao nasljednik moći Shazama. Ako znamo da je upravo Geoff Johns odobrio snimanje „Aquamana“ i „Shazama“ dok je bio nadležan za DC filmsku komponentu onda nije za čuditi što je odabrao svoju priču. Johns, kojem bi ja dao odriješene ruke za filmskog „Green Lanterna“, od „Shazama“ je napravio lik s kojim se može poistovjetiti.
Kad je o filmu riječ on je u odnosu na strip u nekoliko važnih stvari izmijenjen. Najvažnije, ovdje nije antagonist Black Adam koji je očito sačuvan za nastavak. Antagonist ovog filma jedan je od njegovih najvećih pluseva. Hrabar odabir da se film počne pričom o njemu je prva stvar koju želim istaknuti. Kad govorimo o superjunačkom žanru onda često ističemo kako je svaki takav film onoliko dobar koliko mu je dobar negativac. Prema nekakvom pravilu svaki film o superjunacima može se mjeriti snagom i motivacijom antagonista, a to je upravo onaj dio gdje „Shazam“ pokazuje koliko se dobro to može napraviti, a nije se napravilo u zadnja tri filma ove franšize. Jer, koliko god „Wonder Woman“ bio zabavan i dobar film njen antagonist je samo dobra porcija praznog CGI kupusa, dok obiteljski odnosi u „Aquamanu“ ostaju nužan, ali slabiji fokus od Black Mante. Kod „Shazama“ taj dio funkcionira.
Mark Strong kao doktor Sivana sjajno dočarava antagonista koji motivaciju za svoje postupke nalazi u djetinjstvu. U trenutku kad kao odrastao čovjek sretne starog čarobnjaka Sivana će reći „znaš li uopće kako na devetogodišnjaka djeluje kad mu netko kaže da nije vrijedan?“ Rijetko kad u filmovima ove vrste možemo vidjeti ovakvu motivaciju kod antagonista, a moram reći da se ona isplatila i kroz izgradnju mita o dječaku koji postaje jedna od najmoćnijih ličnosti unutar DC univerzuma. Upravo taj kontrast između Billyja i doktora Sivane u dječjoj dobi objašnjava njihovu različitost u budućnosti. Billy osjeća odgovornost prema ljudima dok je Sivana smatrao da su ti isti ljudi krivi za sve.
Važnost obitelji, čak i kad one biološke nema, drugi je važan detalj ovog filma. Billy odrasta u udomiteljskoj obitelji, a svatko tko je makar kratko bio u sustavu socijalne skrbi zna koliko to može biti naporno i teško. Billyjeva priča po tome ne odudara od dosta slične djece. Kad sretne čarobnjaka koji mu omogućava da postane Shazam, dječak će se naći u procijepu između onoga što može i onoga što treba učiniti. Tu film briljira s referencama na poznate filadefijske junake i lokacije, prije svih Rockyja, i pokazuje koliko superheroj s glavom djeteta može biti zabavan.
Humor. Posebno važna komponenta ovog filma je humor. Humor funkcionira jer je smješten u dječje priče, ali funkcionira i zato što su sve razlike i karikature tako dobro naglašene da u trenutku kad Shazam radi nebitne stvari to za naše povezivanje s likom, kao i za film općenito, postaje važno. Kroz humor gradi se povezanost Shazama s nama, ali i povezanost njega s likovima koji ga okružuju. Pripadnost mladog Billyja udomiteljskoj obitelji zbog toga postaje ključni sastojak priče. Put od dječaka koji se ne može nositi s time da ne zna što se točno dogodilo u njegovoj najranijoj dobi do dječaka koji će prihvatiti udomiteljsku obitelj je dugačak, a Shazam tu može biti smetnja jednako kao i pomoć. Što će Billy odabrati možete pretpostaviti, ali to ionako nije pitanje koje ovdje treba postaviti. Bolje bi se bilo pitati kako?
Redatelj David F. Sandberg igrao se vizualnim elementima i (za promjenu) upotrijebio prilično dobar CGI. Zachary Levi je odličan kao Shazam, ali Asher Angel kao Billy Batson duša je ovoga filma. Također, svi članovi udomiteljske obitelji imaju svoj šarm, dok je Darla jedna od onih glasnih slatkica koje ne možeš zaboraviti. Iz perspektive prikaza osoba s invaliditetom moram istaknuti kako je Freddy Freeman kojeg odlično glumi Jack Dylan Grazer pogodio u srž odrastanja osobe s poteškoćama i nije teško zaključiti zašto je baš on stavljen u poziciju know-it-all lika koji će nam razjasniti pojedine niti radnje.
„Shazam“ je priča o ispunjenim i neispunjenim željama. Priča za koju je potrebno uključiti dijete u sebi. On niti u stripu nije bio priča koja će daviti ozbiljnošću. Dobar je pokazatelj novog smjera koji je uzeo DC. Johns zbog fijaska „Lige Pravde“ više nije na čelu filmske divizije i sad nam slijede filmovi koje je odabralo novo vodstvo. Nakon ovoga moram reći da je šteta, bilo bi zanimljivo vidjeti što bi sljedeće smislio. Ovako, čekamo „Joker“, film koji je odabrao Walter Hamada, novi šef produkcije. U DC-ju je tako. Stvari se mijenjaju brzinom munje.
Drago mi je da su nam, svemu tome usprkos, stigli baciti ovaj zabavni grom optimizma.
Ekranizacija 