Kad ostarimo, sjećat ćemo se kako je bilo kad smo bili mladi. Prije nekoliko mjeseci bio sam u omiljenoj krčmi s prijateljem i zaključili smo da smo baš „stari konji“ u odnosu na nove generacije koje sve više zaposjedaju mjesta na koja smo nekad znali izlaziti. Složili smo se i da je to normalno. Kad se u nekoj sličnoj krčmi nađemo za nekih pedesetak godina, ako tad još budemo živi, vjerojatno ćemo voditi isti razgovor i doći do zaključka da smo baš „stare prdonje“ u odnosu na cijeli svijet oko sebe. Pitam se samo hoćemo li, poput junaka u istoimenom Fibrinom stripu, biti aktivni i skloni ludorijama ili ćemo čangrizavo kritizirati sve oko nas uvjeravajući se da je prije, kad smo mi bili mladi a ne neke druge budale, bilo bolje.
Gdje bi se starci našli u toj dobi nego na pogrebu. Antoine, Pierrot i Mimile su tri prijatelja koja se prisjećaju boljih vremena, a da ne bi sve ostalo na prisjećanju odlučuju neke stvari i promijeniti. U priči jednu od važnijih uloga igra i unuka Sophie koja je u poodmaklom stadiju trudnoće, a koja je od njih pokupila više toga nego što bi voljeli priznati. Antoine, suočen s gubitkom supruge, kreće obnavljati neke stare vatre samo nije više mlad i te se stare vatre, bez obzira radilo se o ženama ili roadtripovima, ne pale tako lako. Strip „Stare prdonje“ sastavljen je od četiri priče skupljene u jedan integral. Što se tiče općenitih tema mogli bismo ga nazvati aktivističkim jer snažno kritizira društvena zbivanja i suočava ih s današnjim vremenom u kojem se, iako se volimo uvjeravati u suprotno, ništa bitno nije promijenilo. Kroz svaku od četiri priče saznat ćemo nešto novo o likovima, a tu nisku događaja koja se međusobno povezuje možemo doživjeti kao slaganje puzzli koje se, tek pomnim čitanjem slažu u potpunu sliku.
STRIP “STARE PRDONJE” MOŽETE PRONAĆI NA STRANICI IZDAVAČA – OVDJE!
„Stare prdonje“ možemo promatrati i iz perspektive socijalne osviještenosti. Sva tri lika su u poodmakloj dobi svjesni kako su im ideali mladosti ostali neostvareni. Zato, s podsmjehom gledaju na neke današnje ideale i do kraja stripa se nastoje fokusirati na ono što je važno. Razočaranje, koju svaku mladost neminovno čeka, oni su već davno obavili. Oni znaju kako je to živjeti bez Wi-Fi veze, oni znaju kako se zabaviti kad se mobitelu isprazni baterija, ali znaju prepoznati i isprazna obećanja današnjih sindikalista jer su jednom davno, poneseni idealima, bili na njihovom mjestu. Mladost si dozvoljava kritizirati starost jer joj je ostavila baš takav svijet, a starost u njima prepoznaje sebe jer su i oni krivili neku drugu stariju generaciju u njihovim godinama.
Zato cinizam. Zato podsmjeh. Zato su oni „Stare prdonje“. Dijalozi između Sophie i ostalih članova skupine ukazuju na licemjerje, ali i na opasnost idealizacije prošlih vremena. Sophie je trudna i kroz nju možemo vidjeti da se već rađa nova generacija koja će bez sumnje kriviti nju za iste stvari za koje ona krivi starce koji su joj pri ruci. Humor koji proizlazi iz uviđanja tog začaranog kruga, ali i postupaka staraca koji se isprva čine ludastim, sirov je i zasnovan na podbadanjima i spuštanjima tako svojstvenima muškom društvu. Zato se, barem meni, bilo tako lako u njemu prepoznati. Jer, u nekoj sljedećoj krčmi vidim nekog svog Antoinea, Pierrota i Mimilea i – to je dobro primijetio Lupano – vidim prisjećanje na neke propuštene prilike zbog kojih će oni koji nisu pripovjedač povikati gotovo u glas:
– Kretenu jedan!
Neka će nas nova generacija gledati s čuđenjem i neodobravanjem jer, eto, nije pristojno psovati. Stare će prdonje kao odgovor podići čaše i nazdraviti vlastitim glupostima. Zato treba pročitati ovaj strip. U njemu se lako prepoznati, iz njega se dade štošta naučiti. Starost ne mora biti ni teška ni dosadna.
Hvala Wilfridu Lupanu i Paulu Cauuetu što su pokazali da samo treba, unatoč svemu, zadržati uz sebe sve te godine – prave prdonje.
Ekranizacija 