Kultura gledanja sadržaja danas podrazumijeva gledanje filma ili serije dok se istodobno gleda u mobitel i surfa po društvenim mrežama. Takva kultura nužno dovodi do gledanja sadržaja nekoncentrirano što uzrokuje nerazumijevanje onog što je pogledano. Ne mogu se oteti dojmu da kritičari koje imam prilike čitati ovih dana gledaju sadržaj na taj način. Riječ je tu o „Vješcu“, seriji koju je izbacio Netflix nadajući se da će stvoriti pandan „Igri prijestolja“, a upravo je to naštetilo percepciji serije.

Profit sve pokreće. Svaka prilika da se poveća treba se iskoristiti. U svijetlu streaming ratova kojima svjedočimo kroz pojave raznih platformi, a koje prijete prosječnog korisnika okrenuti piratstvu, postavilo se pitanje je li sadržaj dostupan za konzumaciju konačan ili je potrebno izmišljati novi, dovoljno snažan da zadrži publiku? U tom kontekstu treba promatrati i nastavke legendarnih „Čuvara“ Alana Moorea i Davea Gibbonsa. Sa stripovske strane dobili smo „Doomsday Clock“, a sa televizijske seriju „Watchmen“ Damona Lindelofa. Što veže obje te priče, a po čemu su u potpunosti različite? Je li nam ijedna od njih uopće trebala?

S ovim sam tekstom namjerno čekao da se slegne prašina i da se u seriji poput „Černobila“ prestane tražiti dokaz o pravoj ili krivoj strani ideologije. Jer, na koncu nije ideologija ono što je bitno. Ljudi koji se nalaze iza njenog lica ono su na što se trebamo usredotočiti. Ponekad, u moru „ispravnog“ i „neispravnog“ razmišljanja na to zaboravimo pa se i sami, poput sistema, pretvorimo u karikaturu. Miljenko Jergović je u tekstu posvećenom „Černobilskoj molitvi“ Svetlane Aleksijevič napisao o faktografiji: „priča o černobilskoj katastrofi tako je upečatljiva da čitatelj otprve pamti činjenice“. Slično je i sa serijom. Njena snaga nije u faktografiji o Černobilu. Nju je moguće pronaći jednostavnim pretraživanjem. Snaga „Černobila“ kao zaokružene priče nalazi se u likovima, u glasovima svih ljudi – bez obzira govorimo li o protagnistima ili antagonistima (ako je uopće moguće primijeniti takvu podjelu) – koji su proživjeli  katastrofu.

Kod serijala strave često smo žrtve očekivanja. Kad je prošle godine Netflix objavio „Haunting of Hill House“ opirao sam se gledanju jer je naslov vrlo lako mogao biti jedan od onih što samo glume horor. Znao sam da je riječ o romanu Shirley Jackson, ali nisam mislio da još jedna adaptacija može ponuditi nešto originalno. Režije se prihvatio Mike Flanagan što je moglo i dobro ispasti, a priča o ljudima u ukletoj kući vukla mi je na već viđeno. Dobra izvedba i pripovijedanje u dva paralelna vremenska tijeka natjerali su me da se predomislim i prepustim jednoj od najboljih serija strave u zadnjih desetak godina.

Kad je HBO objavio da traži scenariste za prvu seriju s područja Balkana zavladalo je uzbuđenje. S jedne strane HBO je pojam kvalitetnih serija na svjetskoj razini, a s druge domaće TV kuće ne rade baš nešto na produkciji novih, kvalitetnih naslova. Zapravo, od „Počivali u miru“ i „Novina“ u Hrvatskoj nije napravljeno ništa novoga što bi zainteresiralo publiku koja sadržaj traži mimo sapunica i razbibrige i zainteresirana je uz kvalitetno ispričanu priču uključiti moždane vijuge. Zbog svega toga, objava HBO-a izazvala je uzbuđenje kod nas koji pratimo što se događa na domaćoj sceni, a premijera serije „Uspjeh“ podigla je prag očekivanja.

Malo je koji naslov uzdrmao književnu scenu posljednjih godina kao „Genijalna prijateljica“ Elene Ferrante. Četiri knjige o najboljim prijateljicama dale su nam priču o „Mediteranu kakav je nekad bio“, ali i o Mediteranu koji se bori s tranzicijom nakon Drugoga svjetskoga rata, posljedicama poraza Italije u tome ratu i dobro poznatim muljatorima i tajkunima za koje pojam časti kreće najprije od njih samih. Elena Greco i Lila Cerulio dvije su djevojčice koje nastoje odrasti u nečemu što bi najtočnije bilo nazvati napuljskim getom. Zbivanja u tom getu, jednako kao i želja naših junakinja da iz njega pobjegnu, osnovni su motivi prve knjige. Nažalost, ne mogu ulaziti detaljnije u radnju, ali priča o dvjema prijateljicama otvara razne mogućnosti za karakternu dramu na malome ekranu, a rijetko gdje je to moguće tako kvalitetno kao na HBO-u. „Genijalna prijateljica“ dovela nam je priču napuljske tetralogije na male ekrane. Drago mi je što mogu reći da je to napravila dobro, a transfer unutarnjih monologa Elene Greco na druge likove, geste i postupke napravljen je suptilno pa tome sa scenarističke strane  treba odati priznanje. Posebno je zabavno kad se nešto što je u knjizi unutarnji monolog u seriji pojavi kao dovikivanje ćakulona sa napuljskih terasa.

Premijera serije „Titans“ izazvala je mnogo prašine za vrijeme susreta stripaša u New Yorku prošli tjedan zato što je riječ o prvoj seriji koja je nastala na platformi DC Universe, digitalnoj usluzi koja nastoji objediniti čitanje stripova, gledanje filmova i sudjelovanje u kreiranju sadržaja. Iako je ideja načelno dobra, sama platforma zahtijeva doradu, a originalni sadržaj svakako je nešto što će pomoći njenom definiranju u nešto vrijedno pretplate. Serija „Titans“, čija je prva epizoda izašla u petak, zasad nije bez mana, ali njih možemo pripisati upoznavanju velikog broja likova u limitiranom vremenu. Potencijal postoji, čak bih se usudio reći da bi mogla biti riječ i o najboljoj seriji koju je DC izbacio na male ekrane (koliko god se to može nakon jedne epizode).

Kad je u ljeto 1920. britanski filozof Bertrand Russell putovao u Sovjetski Savez izrazio je kritiku ideje boljševizma riječima: „U našim instinktima krije se okrutnost. Fanatici su rijetko sposobni za iskrenu ljudskost, a oni koji istinski zaziru od okrutnosti neće rado usvojiti kredo fanatizma.“ Ovaj citat dio je opširnijeg teksta, no pogađa bit. Fanatizam, pogotovo onaj koji je vezan za ideologiju ili ideju, često je okrutan. Ako je ideja lice tog fanatizma, onda oni koji provode ideje moraju biti lišeni suosjećanja i empatije. Jer, fanatizam ne priznaje drugačije mišljenje. Ili si s nama ili protiv nas. Fanatizam, prema istom autoru, cvate u uvjetima razočaranja i očaja. U takvim situacijama, fanatizam i ideja oko koje je izgrađen, postaju poput religije. Sve to je u samo tri epizode uhvatila izvrsna mini-serija „Ghoul“. Iako ima svojih mana, riječ je o jednom od najboljih prikaza fanatičnosti i suočavanja s njenim posljedicama. Metafora koja se krije u samo tri epizode više nam govori o svijetu u kojem živimo, nego o onom koji prikazuje. Tu se, bez obzira na nominalni žanr, krije najveći horor.

Vijest dana je da je trud urodio plodom. Amazon je odlučio spasiti „Expanse“! Vijest da je najbolji svemirski SF na televiziji spašen svakako je jedna od najvažnijih vijesti, ali daje nam priliku da zastanemo i shvatimo koliko smo sretni što živimo u vremenu u kojem publika može utjecati na opstanak sadržaja koji konzumira. Jer, nemojmo se zavaravati, kampanja fanova serije bila je ključna u njenom opstanku u budućnosti. Glas publike se sluša, ali i skreće pažnju na još jedan problem s kojim se tvorci serija danas suočavaju, a to je – pretpostavljate – zastarjeli sustav mjerenja gledanosti koji uopće ne uzima u obzir navike gledanja koje su razvili streaming servisi.

Prošlo je kraljevsko vjenčanje koje je malo manje kraljevski popraćeno od strane medija i sad znamo tko je gdje sjedio, tko je zbog čega plakao i tako je protiv jednog zastarjelog relikta kao što je monarhija, ali ga svejedno ima potrebu komentirati s pedesetak komentara na Facebooku i barem pet, šest statusa. Sad kad je to sve iza nas možemo pričati o seriji „Suits“ koja je djelomično i zbog spomenutog kraljevskog vjenčanja ostala bez dvoje glumaca koji su bili dio standardne postave, ali je svejedno u toku snimanja osme sezone. Koliko ta osma sezona ima smisla s obzirom da je uz novopečenu vojvotkinju od Sussexa seriju napustila i njena fiktivna ljubav Patrick J. Adams pitanje je koje si postavlja svaki ljubitelj te serije. Serija „Suits“ je za one koji ne znaju počivala na odnosu dvojice snažnih muških likova, a kroz sedam sezona dovoljno je razvila i sporedne likove da producenti očito smatraju kako nastavak ima smisla. No, bez dinamike Harvey – Mike pitanje je koji će odnos postati nova os serije. Jer, u posljednjih nekoliko sezona nadmudrivanje između njih dvojice začinjeno s pop-kulturnim referencama bilo je jedino što je pomagalo seriji da u potpunosti ne odluta u sapunicu.

Kad se radi o preradama originalnih naslova, obično na prste jedne ruke mogu nabrojati one koje valjaju. Američka adaptacija švedskog „Ubojstva“ mi prva pada na pamet. Druga je, zasluženo, „Kobna noć“. Adaptacija prve sezone britanske serije „Labirint pravde“ jedna je od najboljih novijih kriminalističkih serija zato što je HBO svojoj briljantnosti dodao europskog štiha pa smo dobili seriju koja je netipična za američke pojmove. Kad mladi Naz (Riz Ahmed) ukrade očev taksi da bi otišao na tulum pokrenut će se niska događaja koja će ludu noć završiti ubojstvom. Umjesto dosadnog mamurluka i naraslog ega, Naz će se naći u policijskoj postaji kao jedini osumnjičeni. Otisci i oružje upućuju na njega. Jedina osoba koja će mu priskočiti u pomoć je odvjetnik John Stone (John Turturro) iako bi se moglo reći da se tu radi o dva izgubljena slučaja što se prepoznaju. Što se točno dogodilo te „kobne noći“?

Istinite priče oduvijek imaju posebnu čar. Krimi priče po istinitom događaju redovito su užitak za gledanje, pogotovo ako su napravljene dobro, s naglaskom na likove i igru lovca i lovine. „Lov na čovjeka: UNABOMBAŠ“ jedna je od mini-serija na tu temu koja je napravljena dobro, a međuigra FBI-jevog profilera Jamesa Fitzgeralda i bombaša, Teda Kaczynskog zadržava pred ekranom i tjera te da pomisliš tko je tu kome točno ušao u glavu? Već u seriji „Hannibal“ mogli smo vidjeti sjajan prikaz obrnute psihologizacije u kojoj je ubojica taj koji manipulira situacijom, no „Hannibal“ je prije svega fikcija. Ovdje su događaji zasnovani na istinitoj priči što međuigru lovca i lovine čini još zanimljivijom, a manifest bombaša-ubojice zastrašujuće aktualnim.