Istinite priče oduvijek imaju posebnu čar. Krimi priče po istinitom događaju redovito su užitak za gledanje, pogotovo ako su napravljene dobro, s naglaskom na likove i igru lovca i lovine. „Lov na čovjeka: UNABOMBAŠ“ jedna je od mini-serija na tu temu koja je napravljena dobro, a međuigra FBI-jevog profilera Jamesa Fitzgeralda i bombaša, Teda Kaczynskog zadržava pred ekranom i tjera te da pomisliš tko je tu kome točno ušao u glavu? Već u seriji „Hannibal“ mogli smo vidjeti sjajan prikaz obrnute psihologizacije u kojoj je ubojica taj koji manipulira situacijom, no „Hannibal“ je prije svega fikcija. Ovdje su događaji zasnovani na istinitoj priči što međuigru lovca i lovine čini još zanimljivijom, a manifest bombaša-ubojice zastrašujuće aktualnim.
Unabombaš ili po engleski Unabomber nadimak je dobio po tome što je ciljao sveučilišta i zrakoplovne tvrtke, barem pri prvom pojavljivanju. Već na početku serije saznajemo njegov identitet i da je naposljetku uhvaćen. Najprije pratimo kako se odvija lov na bombaša (1995.), a u međuvremenu saznajemo i do koje je mjere utjecao na FBI agenta koji je doveo do njegova uhićenja (1997.). To što istodobno možemo pratiti obje niti radnje, slično kao i nedavnom filmu „Zakon jačeg“ , mijenja pitanja koja si postavljamo. Više nije važno „tko je bombaš“, već „kako je uhvaćen“ ili još bolje – „zašto to radi“. Izmjenična naracija upoznaje nas i s FBI-jevim zazorom prema metodama koje su primijenjene kako bi se došlo do bombaša. Naime, Ted Kaczynski prvi je zločinac koji je uhvaćen na temelju lingvističke analize, a sve što je novo (pogotovo u policijskom poslu) nije uvijek i dobrodošlo.
Kaczynski je bio natprosječno inteligentan profesor matematike, diplomirao na Harvardu, radio na Berekleyu. Negdje nakon toga povukao se u osamu, u kućicu u Montani, i počeo poštom ljudima slati bombe. Ova serija objašnjava, barem donekle, zašto je došlo do takve transformacije. Što se tiče agenta Fitzgeralda, njegova opsesija bombašom možda je mogla biti izvedena i uvjerljivije, iako ga žalimo većinu serije zbog očitog ignoriranja njegovih nastojanja prema kojima baš jezik može biti ključ koji će riješiti slučaj. Ne znam je li posrijedi profesionalna deformacija pa mi je zato serija toliko dobra, ali baš inzistiranje na jeziku, njegovim posebnostima i analizi idiolekta, ovu mi seriju izdiže iznad ostalih sličnog tipa. Jezik može biti unikatan kao i bilo što drugo, a kad ga iz načina izražavanja pretvorimo u oruđe za hvatanje kriminalaca onda mu dajemo jedno značenje koje nije imao dotad. Zato bi, čini mi se, ovu seriju mogli sažeti u pitanje – kako se rodila forenzička lingvistika?
Zasluge za hapšenje Unabombaša su drugo pitanje. Iako je u seriji naznačeno kako u prvom valu Fitzgerald nije dobio priznanje koje je zaslužio, njegova su nastojanja u 1997. dodatno objasnila kompleksan odnos agenta i bombaša. Naime, s obzirom na intrigantne implikacije ideologije koju propagira FBI nije Kaczynskom htio dati mikrofon u ruke kako bi u javnom suđenju mogao bez smetnje propagirati svoja razmišljanja. Njima, a i dužnosnicima Vlade, činilo se zgodnijim da se Unabombaša natjera da prizna zločine. Fitzgeraldova uloga u tom uvjeravanju dokazala je koliko ga je dobro upoznao i koliko se ustvari boji da ne postane poput njega.
Manifest Unabombaša zasniva se na osudi tehnologije i tezi kako u modernom društvu postajemo njeni robovi. Mobiteli, računala, automobili i zrakoplovi, sve nas čini manje slobodnima, a više ovisnima o tehnologiji. Za javnost, razlog bombaševa djelovanja upravo je upozoravanje na procese koji su do toga doveli. Serija nas upozorava da su razlozi puno dublji, ali a priori ne odbacuje tu ideologiju. Posljednja scena mini-serije navodi na razmišljanje. Tko je kome ušao u glavu? Jesmo li zaista slobodni kako volimo misliti? Jesmo li dopustili da Unabombaš i nama – uđe u glavu? Svega toga ne bi bilo bez odličnog Paula Bettanyja kao Kaczynskog i Sama Worthingtona kao Fitzgeralda. Njihova gluma, u trenucima u kojima su zajedno na ekranu impresionira, a pomalo je zastrašujuće koliko Bettany sliči stvarnom liku kojeg glumi.
Zanimljivo je napomenuti kako je stvarni James R. Fitzgerald bio i jedan od savjetnika u seriji „Zločinački umovi“, a svoj doprinos profiliranju korištenjem lingvistike potvrdio je i s nekoliko knjiga u kojima podrobno opisuje kako svoju metodu, tako i način hvatanja Unabombaša. Bez namjere da ulazim u to koliko je serija točna ili relevantna u povijesnim okvirima, reći ću da je „Lov na čovjeka: UNABOMBAŠ“ serija za svaku preporuku.
Discovery je napravio odličan posao. S nestrpljenjem ću čekati što će još izaći iz njihove radionice.
Ekranizacija 