Kad je u ljeto 1920. britanski filozof Bertrand Russell putovao u Sovjetski Savez izrazio je kritiku ideje boljševizma riječima: „U našim instinktima krije se okrutnost. Fanatici su rijetko sposobni za iskrenu ljudskost, a oni koji istinski zaziru od okrutnosti neće rado usvojiti kredo fanatizma.“ Ovaj citat dio je opširnijeg teksta, no pogađa bit. Fanatizam, pogotovo onaj koji je vezan za ideologiju ili ideju, često je okrutan. Ako je ideja lice tog fanatizma, onda oni koji provode ideje moraju biti lišeni suosjećanja i empatije. Jer, fanatizam ne priznaje drugačije mišljenje. Ili si s nama ili protiv nas. Fanatizam, prema istom autoru, cvate u uvjetima razočaranja i očaja. U takvim situacijama, fanatizam i ideja oko koje je izgrađen, postaju poput religije. Sve to je u samo tri epizode uhvatila izvrsna mini-serija „Ghoul“. Iako ima svojih mana, riječ je o jednom od najboljih prikaza fanatičnosti i suočavanja s njenim posljedicama. Metafora koja se krije u samo tri epizode više nam govori o svijetu u kojem živimo, nego o onom koji prikazuje. Tu se, bez obzira na nominalni žanr, krije najveći horor.
Na početku serije imamo dojam da gledamo nešto već viđeno. Tim specijalaca privodi traženog terorista. On je jedini preživjeli i Vlada se nada da će od njega dobiti informacije o svojim protivnicima. To smo već gledali mnogo puta, upečatljiviji su primjeri „Domovina“ ili „Strike Back“, ali vrlo rano postaje jasno da je „Ghoul“ drugačija serija. Zamišljen kao alegorija svijeta u kojem terorizam ovisi o onome tko proglašava teroriste, „Ghoul“ je prije svega kritika društva u kojem je uz dobar izgovor sve dozvoljeno. „Ghoul“ kreće iz pozicije muslimanske manjine koja je u današnjem svijetu uvijek iznova prisiljena dokazivati svoju ispravnost i nesklonost terorizmu. „Ghoul“ ne nastoji odgovoriti na to pitanje, nego nas navodi da se pogledamo u zrcalo i upitamo: „Što smo sve spremni učinili da bismo dobili odgovor?“
U ovoj seriji postavlja se pitanje smije li ideologija zasjeniti humanost? Jesmo li prije svega ljudi, a onda tek robovi propagande koja može naglašavati kako je netko drugačiji od nas nepoželjan ili opasan? Ako dozvolimo da se te granice prijeđu, gdje je tome kraj? „Ghoul“ je u tom smislu i horor i politički triler. U ovoj seriji nisu problem tvorci ideologije nego oni koji je šuteći provode i ne propitkuju. Nepoželjni elementi su na suprotnoj strani. Oni nisu s nama, oni su protiv nas. „Ghoul“ samo tu postavku odvodi u ekstrem postavljajući pitanje je li različito mišljenje od propisanog razlog za zlostavljanje, razlog za genocid.
U samo tri epizode redatelj Patrick Graham odvodi nas u svijet koji je zastrašujuć i u tom smislu podsjeća na „Sluškinjinu priču“. Ovdje je također riječ o distopiji, svijetu u kojem se napetost gradi u stvarnom, a ne u fantastičnom elementu. „Ghoul“ je zastrašujuć onda kad se pojavi, no pravi horor predstavljaju ljudi zbog kojih se pojavio. Ta igra realnog i fantastičnog i premisa po kojoj se najveća strava skriva u nama glavno je pogonsko gorivo „Ghoula“. Kad bismo uronili u već otprije znanu gotičku premisu mogli bismo reći kako nam Graham, zajedno s kamerom (za fotografiju je zaslužan Jay Oza), servira tamno zrcalo u one mračne predjele ljudskog karaktera. Tu, u tome segmentu, ova serija ne bez razloga podsjeća i na Bookerovo „Crno zrcalo“.
S te strane „Ghoul“ samo nastavlja debatu po kojoj se puzajući fašizam ne može pobijediti bez suočavanja s ružnoćom svega onoga što on predstavlja. U tom smislu, kako kažu recenzenti na IGN-u, „Ghoul“ je samo još jedan prilog onoj vječnoj debati koja postavlja pitanje „može li se fašizam pobijediti razgovorom, učenjem i razumijevanjem“. Kad se pogledaju serije i stripovi slične tematike, uz one već spomenute, svakako treba istaknuti „Ms. Marvel“ i „Kobnu noć“. Oba ta naslova bave se pitanjem što znači biti musliman u današnjem svijetu i dokle netrpeljivost prema pripadnicima te konkretne manjine. Jer, niti su svi muslimani teroristi, niti su svi kršćani cvijeće. „Ghoul“ ne daje odgovor na pitanje s početka ovog odlomka, ali i pametno tjera gledatelja da sam zaključi koliko je ustvari zastrašujuć svijet u koji mržnja i izgovori mogu odvesti.
Izvanredna Radhika Apte kao Nida Rahim pokazuje nam put od šutljivog prihvaćanja neminovnog, do prihvaćanja vlastite krivice. Ghoul je ovdje idealno mitološko biće jer ghoul prisiljava ljude da se suoče sa svojim sumnjama i strahovima. Tu se krug zatvara i mi se opet vraćamo na Russellov citat s početka teksta. U ljudskom je instinktu uvijek okrutnost, no biti čovjek znači pokazati empatiju i suosjećanje. U kontekstu „Ghoula“ suočavanje sa samim sobom neminovno dovodi do sumnje i kritike, a kritičko razmišljanje je, na svu sreću, prvi korak prema slomu fanatizma.
Čak i kad ne odlazi u fantastiku i stravu kao „Ghoul“.
Ekranizacija 