Kod serijala strave često smo žrtve očekivanja. Kad je prošle godine Netflix objavio „Haunting of Hill House“ opirao sam se gledanju jer je naslov vrlo lako mogao biti jedan od onih što samo glume horor. Znao sam da je riječ o romanu Shirley Jackson, ali nisam mislio da još jedna adaptacija može ponuditi nešto originalno. Režije se prihvatio Mike Flanagan što je moglo i dobro ispasti, a priča o ljudima u ukletoj kući vukla mi je na već viđeno. Dobra izvedba i pripovijedanje u dva paralelna vremenska tijeka natjerali su me da se predomislim i prepustim jednoj od najboljih serija strave u zadnjih desetak godina.
Sadašnjost i prošlost se isprepliću s traumama obitelji Crane. Mlada, velika i optimistična obitelj saznat će da kuća Hill krije misterioznu prošlost, dok će starija i traumatizirana verzija te obitelji nastojati živjeti bez opterećivanja onim što se tamo dogodilo. Petero djece se nosi s traumom događaja iz kuće Hill na različite načine: najstariji Steven postao je pisac i njegova najpoznatija knjiga progovara o jednoj od mogućih verzija događaja, blizanci Luke i Nell ostali su povezani iako su traume iz kuće Hill prenijeli na privatne živote, dok Theo i Shirley nastoje očuvati privid normalnosti.
U prošlosti otac i majka obitelji funkcioniraju kao nadopune jedno drugom, no sadašnje su verzije tih likova opterećene odabirima iz prošlosti u koje ne mogu ulaziti bez kvarenja radnje. Posljedica tih izbora je kompleksna obiteljska dinamika zbog koje otac ne priča s većinom djece, a ni oni međusobno nisu u idealnim odnosima. Luke ima problema s drogom i ispada crna ovca kod ostatka obitelji dok se na Stephenove knjige gleda kao na eksploataciju obiteljske traume.
U kompleksnom nizu događanja „Haunting of Hill House“ igra na kartu inteligentnog gledatelja koji može pratiti različite slojeve radnje. Sadašnjost je ovdje, za razliku od sličnih priča, jednako važna kao i prošlost. Pripovijedanje je glavni adut serije. Na trenutke nisam bio siguran gledam li obiteljsku dramu ili horor, a miješanje ta dva žanra nije nešto što očekuješ od serije o opsjednutoj kući. Redatelj Mike Flanagan je doprinio miješanju tih žanrova, a njegove tehnike su posebno važne u petoj i šestoj epizodi gdje se obiteljska dinamika uslijed tragičnog događaja perfektno smjenjuje sa scenama strave.
Ukratko, „Haunting of Hill House“ je jedna od intrigantnijih serija prošle godine. Serija u kojoj se pokazuje kako i pomalo izlizani kliše može biti zanimljiv. Isto tako, kao i svaka dobra priča te vrste, progovara o unutarnjim dilemama i strahovima likova otvarajući univerzalne emocije u kojima se svaki gledatelj može prepoznati. Zbog toga, svakako valja skrenuti pažnju na ovu odličnu seriju koja u zatvorenom krugu priča o traumi jedne obitelji gdje je kuća s jedne strane samo njen katalizator, a s druge najobičniji rekvizit jer nakon svršetka serije imaš dojam kako bi traume ove obitelji isplivale i drugdje, na drugačiji način.
U tom slučaju, naravno, ne bismo više govorili o drami jer ovdje strava likove dovodi do ekstrema i prisiljava svakog od nas da napeto gledamo što se događa. Serija je to koja je stvorena za binge-watching, ali i serija koja prije svega podsjeća što je to dobar horor i – općenito – dobra televizija.
Ekranizacija 