S ovim sam tekstom namjerno čekao da se slegne prašina i da se u seriji poput „Černobila“ prestane tražiti dokaz o pravoj ili krivoj strani ideologije. Jer, na koncu nije ideologija ono što je bitno. Ljudi koji se nalaze iza njenog lica ono su na što se trebamo usredotočiti. Ponekad, u moru „ispravnog“ i „neispravnog“ razmišljanja na to zaboravimo pa se i sami, poput sistema, pretvorimo u karikaturu. Miljenko Jergović je u tekstu posvećenom „Černobilskoj molitvi“ Svetlane Aleksijevič napisao o faktografiji: „priča o černobilskoj katastrofi tako je upečatljiva da čitatelj otprve pamti činjenice“. Slično je i sa serijom. Njena snaga nije u faktografiji o Černobilu. Nju je moguće pronaći jednostavnim pretraživanjem. Snaga „Černobila“ kao zaokružene priče nalazi se u likovima, u glasovima svih ljudi – bez obzira govorimo li o protagnistima ili antagonistima (ako je uopće moguće primijeniti takvu podjelu) – koji su proživjeli katastrofu.
Život je ovdje zanimljiviji i šokantniji od scenarija. Priča o ljudima koji su svjesno žrtovali zdravlje i živote kako bi spriječili da velika katastrofa postane još veća priča je o stvarnom junaštvu, bez zadrške. Takvome junaštvu ne trebaju tajice i plašt, ta vrsta herojstva proizlazi iz želje koja se da svesti na zajednički nazivnik – preživljavanja. Tu treba priznati Craigu Mazinu odlično odrađen posao. Iz svjedočanstava ljudi koji su pričali o Černobilu uspio je stvoriti seriju koja će tim ljudima, nakon više od trideset godina, dati glas. Pravo glasa ili pravo na mišljenje jedna je od glavnih tema serije, ali ne onako kako se čini na prvu. Černobil je, kako je početkom dvadesetog stoljeća napisao Mihail Gorbačov, možda bio stvarni razlog raspada Sovjetskog saveza. Više od Glasnosti Černobil je pokazao vidljivo nesuglasje između lica i naličja sustava koji je osuđenog na propast.
Scena u prvoj epizodi gdje sekretar komunističke partije Žarkov (Donald Sumpter) govori kako u nuklearnoj elektrani koja se zove „Vladimir Ilijič Lenjin“ reaktor ne može eksplodirati i kako je nemoguće da elektrana s tim imenom ozrači sovjetski narod vrhunac je apsurda. Upravo tu treba tražiti prostor u kojem ova serija funkcionira. Sustav i ljudi nisu u suglasju, a disonanca između njih glasna je kao i posljedice nuklearne eksplozije koja se želi zataškati. „Černobil” uspijeva postići dvostruko suosjećanje kod gledanja. Prvo, ono očekivano, je suosjećanje sa žrtvama tragedije koja je pogodila Pripjat, a drugo je suosjećanje ono s protagonistima koji nastoje spriječiti još veću tragediju od one koja se dogodila. Ako razmotrimo te dvije linije empatije, onu prema žrtvama i onu prema junacima, shvatit ćemo da serija funkcionira dobro baš zato što u događajima možemo pronaći određenu karikaturalnost. Tu karikaturalnost možemo vidjeti u dvojici najvažnijih likova, Valeriju Legasovu (Jared Harris) i Borisu Ščerbini (Stellan Skarsgard) čiji odnos od prvoga kontakta pa do samoga kraja postaje ključan za razumijevanje pozadinskih zbivanja oko Černobila.
Upravo je lik Valerija Legasova tip znanstvenika koji ima dovoljno znanja da umanji razmjere katastrofe, ali se u svojim nastojanjima mora boriti s vjetrenjačama. Šćerbina, kao dio sustava, jako dobro zna kako on funkcionira. Upravo je on taj koji će pronaći ravnotežu između sustava i katastrofe i poslužiti kao most između Legasova i onih koji o svemu odlučuju. „Černobil“ najbolje funkcionira kad govori o ljudima, ali i kad kroz njihove priče govori o današnjem trenutku. Svijet popularne kulture i društvenih mreža svijet je u kojem prava kritičnost gubi značaj. Kad svatko ima pravo glasa događa se kakafonija i nitko nije u mogućnosti vidjeti ono što je zaista važno. U takvome svijetu može se dogoditi da predsjednik supersile postane karikatura, jednako kao što se u svijetu bez prava glasa moglo dogoditi da svi okreću glave i prave se da se nije dogodila katastrofa.
Zbog toga sam, usprkos svemu što je o njoj napisano, rekao da „Černobil“ nije primarno priča o ideologiji nego o ljudima.
Pitanje je samo jesmo li u stanju prihvatiti ono što, kroz glasove prošlosti, govori o nama danas.
Ekranizacija 