Kultura gledanja sadržaja danas podrazumijeva gledanje filma ili serije dok se istodobno gleda u mobitel i surfa po društvenim mrežama. Takva kultura nužno dovodi do gledanja sadržaja nekoncentrirano što uzrokuje nerazumijevanje onog što je pogledano. Ne mogu se oteti dojmu da kritičari koje imam prilike čitati ovih dana gledaju sadržaj na taj način. Riječ je tu o „Vješcu“, seriji koju je izbacio Netflix nadajući se da će stvoriti pandan „Igri prijestolja“, a upravo je to naštetilo percepciji serije.
„Vještac“ je popularna franšiza. Kroz romane i igre stvorila je sljedbu, a nemali broj ljudi koji vole video igre reći će da je treći nastavak igre najbolja igra desetljeća. Očekivanja nakon saznanja da će Netflix adaptirati seriju bila su dvostruka. S jedne strane bilo mi je drago što će seriju adaptirati baš Netflix, a ne neka američka kablovska mreža dok sam se s druge strane bojao da će ga upropastiti sve glasnije guranje agendi u popularni sadržaj. Drago mi je reći da su ti strahovi neutemeljeni i da je „Vještac“ jedna od najboljih serija godine.
Kritike koje sam imao prilike pročitati ovih dana izgledaju kao dojmovi ljudi koji su očekivali novu „Igru prijestolja“, a dobili su nešto sa više bajkovitosti i naslanjanja na mitologiju nego što su očekivali. Važno je napomenuti da je serija zasnovana na knjigama koje je napisao Andrzej Sapkowski, a ne omiljenim video igrama. Polazište koje uzima Sapkowski u svojim romanima je pitanje dobra i zla, odnosno sivila u duboko nasilnom svijetu u kojem moraš biti spreman na sve kako bi preživio. To moralno sivilo, odnosno pitanje postoji li „manje zlo“ tako ne dominira samo hrvatskim predsjedničkim izborima nego i prvom epizodom ove serije. Tu se slažem s tezom koju je u svom osvrtu naveo filmski Osvrtnik (video ispod) koji kaže kako je jedna od mana serije što nije dublje zagrebla u to sivilo koje je jedna od osnovnih narativnih niti romana.
Henry Cavill kao Geralt je odličan i – usprkos skepsi za koju je uglavnom kriv loše napisan Superman – uspijeva iznijeti zahtjevnog lika tako da to djeluje prirodno pa se nakon nekog vremena ne može zamisliti drugog glumca u toj ulozi. Lauren Hissrich, showrunner serije, odabrala je zanimljiv pristup u adaptaciji materijala u prvoj sezoni. Prva sezona pokriva dvije knjige, „Posljednja želja“ i „Mač sudbine“, gdje upoznajemo likove kroz prisjećanja. Način na koji se strukturira priča u knjigama možemo promatrati kao razgovor ljudi koji sjede oko vatre i uz jelo i pivo pričaju o prošlim vremenima. Serija ne slijedi taj način pa nam servira čak tri različita vremenska toka. Tu se vraćam na način konzumiranja sadržaja. Ne može se pratiti tri vremenska toka gledajući stvari usput. Kako izgleda jedna od takvih usputnih kritika možete pogledati na videu ispod:
Jasno mi je da se lako postaviti u poziciju „kule bjelokosne“, kako je kritiku nazvao Stephen King, i pomisliti da znaš bolje od publike. Upao sam i sam više puta u tu zamku. Problem s današnjom kritikom nije (samo) u tome što tretira publiku kao idiote nego i u tome što je dobrim dijelom zapela u vremenu. Danas su društvene mreže i filmske grupe utjecajnije u odluci želi li se nešto gledati ili ne od filmskih kritičara. Kritike poput ovih koje se spominju ili napadanje „Jokera“ zbog toga što ćemo svi postati ubojice i psihopati ako ga pogledamo samo su dodatni argumenti tome u prilog.
Gdje je u svemu tome „Vještac“? Mogao bi postati kap koja prelijeva čašu. Kritičari gube relevantnost jer više nastoje progurati svoj cilj nego što komentiraju sadržaj. To što sve više ljudi to vidi je u principu dobra stvar. Kritika se, kao i sve ostalo, mijenja u vremenu i morat će se prilagoditi tome da danas i publika ima glas koji je važniji za uspjeh filma od kritičarske propagande. Jer, postoji razlika između konstruktivne kritike i podcjenjivanja žanra, franšize i publike.
„Vještac“ traži strpljenje i koncentraciju. Svijest o tome da gledamo tri različita vremenska toka dolazi tek kasnije pa seriji u prvih nekoliko epizoda treba dati šansu da se razigra. Moram priznati da me kopka pitanje bi li „Vještac“ bio bolje prihvaćen od strane kritike da se emitirao na tjednoj bazi umjesto cijele sezone odjednom. Jasno mi je da je puštanje cijele sezone Netflixov trademark kao i da je upravo to dalo priliku sporijem početku da igra na strpljenje publike. Čarobnjaci i čarobnice, vještac, pjesnik i dijete sudbine uhvaćeni su u mrežu mitologije i njenih posljedica. Slavenski su mitovi tu prilagođeni potrebama priče no to ne umanjuje zadovoljstvo što konačno neke od najpoznatijih slavenskih čudovišta možemo vidjeti na ekranu.
Problem s narativnim tokovima vjerojatno bi riješilo to da se samo u određenim momentima napisalo na ekranu kad se radnja odvija, no ima nešto i u tome da bi to uništilo efekt iznenađenja u zadnjim epizodama. Mogu se ne slagati sa odabirima autora serije, prije svega glumice koja glumi Triss Merigold (Anna Shaffer), no priznat ću kako neki njihovi izbori u seriji imaju smisla i kako su dobar način za približiti nam ono što je i Sapkowski u svojim romanima izostavio. Ono što me zanima je fanovsko pitanje: Nalikuje li samo meni glumica koja glumi Tisssaiju (MyAnna Buring) na Triss iz video igara?
Dosta se pričalo i o odabiru glumice za lik Yennefer (Anya Chalotra), no meni se čini da je ona pogodila ono najvažnije što njen lik treba imati: kemiju s Geraltom i mistiku najmoćnije čarobnice u priči. Bit će zanimljivo vidjeti radnju u drugoj sezoni kad će međuigra između nje, Geralta i Ciri (Freya Allan) doći do izražaja. Jer, prva sezona ove serije je ipak samo uvod. Zanimljiv i sadržajan, ali samo uvod. Najbolje tek dolazi, a tome se svakako možemo radovati. Kritičarima usprkos. Autori serije uspjeli su na ekran prenijeti svijet koji dobar dio publike već poznaje kroz odličan serijal video igara. Ako ni zbog čega drugog onda im zbog toga treba čestitati.
Ekranizacija 