Prerade kultnih filmova iz devedesetih u TV serije uzele su maha. „Fargo“, „Vrisak“, „Smrtonosno oružje“ samo su neki od primjera. „12 majmuna“ je jedna od prerada prema kojoj sam od početka imao dosta skepse. Ne samo zbog toga što je već film Terryja Gilliama prerada izvanrednog kratkog filma „La Jetee“ Chrisa Markera nego i zbog toga što mi se činilo da je motiv putovanja kroz vrijeme kako bi se spriječio nestanak čovječanstva priča koja odgovara filmu, a ne seriji. Pitanje „koliko puta se može ispričati ista priča“ neprekidno mi je smetalo u percepciji ove serije. Tako sam u svojoj kritici prve sezone serije napisao da se radi „o nedovoljno dobroj adaptaciji klasika“. Nema većeg gušta nego kad možeš demantirati sam sebe. Trebala mi je cijela druga sezona da shvatim da ovu seriju ne treba gledati kao adaptaciju, a cijela treća da u njoj počnem uživati. I dalje smatram da se ne radi o remek-djelu, no sad nekako mislim da se radi o seriji za koju treba otvoriti vidike i dati joj šansu. S obzirom na temu serije, to se bez puno razmišljanja može zvati ironijom.
Osnovni razlog skepse, činjenica da se radi o priči koja je originalno bila kratki film pa će zbog toga biti pretjerano razvučena, razbijena je u drugoj sezoni. To je točka serije u kojoj su se autori do kraja oslobodili pa se i priča razigrala. Više nije bilo toliko važno spriječiti pomor čovječanstva, a cijela priča s epidemijom istrošena je u prvoj sezoni. „12 majmuna“ tu je dobilo pravi identitet u kojem više nije moralo pratiti originalni predložak već je serija polako, ali smisleno gradila vlastitu mitologiju. Tu se dogodilo nekoliko ključnih trenutaka. Likovi nisu više bili crno-bijeli, a vremenska su razdoblja počela varirati. Više nismo kao prvoj sezoni bili ograničeni na 2040-te i 2010.-te nego smo počeli posjećivati i ostala vremenska razdoblja (uglavnom 20. stoljeća) u potrazi za odgovorom na glavno pitanje: Tko je i zašto stvorio Armiju 12 Majmuna?
Odgovor na to pitanje ispada kompleksniji od početnih očekivanja dobrim dijelom zato što Cole (Aaron Stanford) nije više jednondimenzionalan lik samo s jednom dobro definiranom svrhom. Što se tiče doktorice Cassandre Railly (Amanda Schull) moram priznati kako njen lik kroz seriju najviše evoluira pa ona uspijeva nadići lik nesnalažljive i preplašene dame u nevolji iz prve sezone da bi u nsatavku postala temperamentnija, ali i realističnija od svog muškog partnera. „12 majmuna“ odlično se poigrao emocijama stavljajući kako priča odmiče sve više u prvi plan interakciju glavnog dvojca, a sve manje apokaliptičnu prijetnju s kojom se čovječanstvo suočava. Sve to, naravno, kulminira kako se treća sezona približava kraju kad shvatimo kako njihov odnos i misija ustvari i nisu tako daleko jedno od drugoga.
Dodatnu zanimljivost priči daju elementi strave i užasa. Iako „12 majmuna“ u osnovi nije horor serija neki elementi druge i treće sezone mogu u isti koš s razvikanijim serijama horor žanra, a scene haluciniranja u „crvenoj šumi“ sadrže neke od pamtljivijih horor scena ove godine. Sve u svemu, priča „12 majmuna“ još nije završena. Treća sezona završava na cliffhangeru koji okreće cijelu sezonu naglavačke. Naznačeno je da će se negdje u nastavku spojiti početak i kraj. Za očekivati je da će onda satovi napokon stati. Četvrta će sezona serije ujedno biti i posljednja. SyFy je tu pametno to autorima dao do znanja unaprijed. Za očekivati je da ćemo dobiti zadovoljavajući kraj. Saznali smo tko je i zašto stvorio Armiju 12 majmuna, ali još uvijek nismo saznali koji je konačni ishod konflikta koji drži vrijeme na kocki. Albert je rekao da se Bog ne kocka i da je vrijeme relativno. „12 majmuna“ pokušava promatrati vrijeme odozgo, iz četvrte dimenzije. Ambicioznost i razrada takvog koncepta u drugoj i trećoj sezoni od ove su serije učinili mnogo više od puke adaptacije prijašnjih predložaka. Ona postaje sve bolja kako se razvija dalje. Živi samostalno. To je daleko više od početnog dojma i očekivanja koje sam imao za nju.
Da je samo do tog komplimenta, (a vjerujte, nije) isplati se gledati.
Ekranizacija 