Kako me je “Počivali u miru” podsjetila na Kiševića?

Nekako je prigodno što su „Počivali u miru“ na programu HRT-a završili taman prije proljetnog ekvinocija. Odlazi zima, odlaze i „Počivali u miru“. Lucija Car, novinarka koja voli zabadati nos tamo gdje mu nije mjesto, došla je do kraja puta i mora odrasti. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, puno je puta u ove tri sezone Lucija bila dijete, čak i derište, koje srlja u nepoznate opasnosti. Tako je zamišljena, tako je napisana, takva nam se uvukla pod kožu. Trenutak u kojem simbolički odrasta onaj je u kojem se pomiri sama sa sobom. Mate Šušnjare nema, dijete je na putu, a novi će posao pronaći u krugu obitelji. Tu se krug zatvara. Mogli bismo reći da je tri sezone od obitelji bježala, sve da bi joj se na kraju vratila. Krug i kraj, međutim, asociraju na Enesa Kiševića. „Točka izvan kruga se ruga“. Zbilja, ne znamo tko je „Junak našeg doba“. Ne znamo ni tko Luciju prati pogledom iz auta. Koliko mi je god draga, volio bih da je ovo kraj. Dvoboj između Lucije i Pečorina prekinula je nadobudna mladež. „Dosta“ je poruka i gledateljima i potencijalnom atentatoru. Svatko od nas mora odlučiti što će se dalje dogoditi. Ambiciozno i u našim serijama dosad neviđeno. Gledateljima se vjeruje toliko da im se prepusti tako važna odluka? Možemo to odobravati ili ne, ali je odluka hrabra u svakom slučaju.

DOSTA_IMG_0814 copy

Treća sezona ispričala je dublju priču nego prethodne dvije. Ubojstva „zlatne mladeži“ odvijaju se ispod radara medija i policije. Sprega korupcije, kriminala i politike vidljiva je na svakom koraku. Mladi političari su kod starih na instrukcijama, generali moraju upoznati moderniji način ratovanja, a bankari nemaju ista pravila za sve. Ako Vam se čini poznato, niste u krivu. Granica između fikcije i stvarnosti nigdje nije bila toliko maglovita kao u ovoj sezoni. Judita Franković kao Lucija dosta dobro nijansira ulogu. Iako postoje momenti koji se čine isforsiranima (razgovor kod psihijatra, razgovor sa sestrom jedne od žrtava) lik Lucije Car ulazi u anale hrvatske televizijske produkcije naprosto zato jer dosad nismo imali nijednog TV lika koji je prošao tako zahtjevno putovanje. Ako govorimo o izgledu, Franković je to pokazala u nijansama i ekspresijama. Ako govorimo o karakteru, transformacija od prve do treće sezone ostavlja bez teksta. „Počivali u miru“ su valjda jedina hrvatska serija dosad koja je pogodna za binge-watching, a sposobnost Judite Franković da centralni lik cijelo vrijeme drži zanimljivim jedan je od glavnih razloga tome.

FRANKOVIĆ_DSC07077 copy

Poluga priče koja se vrti oko Lucije Car i Mate Šušnjare ovdje je do kraja iscrpljena. Lucija je prešla put od naivne novinarke do istramatizirane žene koja mora završiti započetu priču dok je Mate od šablonskog antagonista postao kompleksan protagonist priče koja seže još u sedamdesete. UDBA, kao prečesto spominjan zloduh hrvatskog javnog prostora i „lustracija“ kao njegova jeka ovdje su kontekst klasičnoj priči o osveti koja se, kako kaže znana poslovica, poslužuje hladna. Mate će osvetu pomno pripremiti zbog čega odnos njega i Lucije kulminira. Dvoje ljudi koji inače vjerojatno ne bi ni kavu popili susreli su se na zajedničkom cilju. Kao u kultnoj seriji „La Piovra“ oni su u nastranoj simbiozi. Suparnik im je Mreža koja nema ni glave ni repa, a posvuda je. Pitanje opravdanosti i uzaludnosti napora nameće se samo od sebe. Hobotnici odsiječeš krak, ali ne promijeniš ništa. Pijavica je toliko da to što si odstranio jednu znači da su ti se još dvije provukle ispod radara. Zato mi kritika koju sam imao prilike čuti, kako ova sezona nema jasnog antagonista, ne drži vodu. Antagonist je jasan ako ga se želi prepoznati. Pamflet koji nam je pročitan u desetoj epizodi to također sugerira. Nakon tri sezone pitanje „je li se išta promijenilo“ sasvim je opravdano. Ako si postavimo pitanje je li sve stvarno tako i je li sve bilo uzalud, bojim se da ćemo i mi – poput Lucije – morati kod psihijatra.

ŠTIMAC_DSC05083 copy

Ova sezona je Draganu Despotu pridružila Danka Ljuštinu i Slavka Štimca. Trio fantastikus hrvatskog glumišta rekao bih kad bi se htio našaliti. Bilo je krasno vidjeti njih trojicu kako se nadopunjuju kao Lucijina potpora i kako – svatko iz svog razloga – nastoje pronaći način kako se osloboditi prošlosti. Kosta Mandić kao bivši operativac UDBE jedan je od onih likova koje bismo komotno mogli malo prepraviti pa da budu i Broj Jedan iz Alana Forda. Crni humor kojim je lik okružen jedno je od najzabavnijih osvježenja treće sezone, a njegov eksplozivni odlazak kojim su nas počastili tvorci serije ostat će jedan od ikonskih momenata po kojem ćemo ju pamtiti. Glazba trenutka, za koju je neočekivano odabran Arsen, sjajna je posveta jednom od najvećih hrvatskih skladatelja. Da mi je netko opisao scenu i rekao da je odabrao Arsena kao zvučnu pratnju rekao bih mu da je lud i da je za tako nešto prigodniji Mišo. Kontekst koji prati Kostu, međutim, dokazuje da sam u krivu. Taj „čovjek sa sveznajućom bilježnicom“ izvučen je iz balkanskih noćnih mora i već spomenutog stripa. Lik je to koji zaslužuje vlastitu seriju, kao spin-off ove. U uvodu bismo mogli reći: „Negdje tamo postoji noćna mora svih koji su na vlasti. Negdje tamo, gdje se najmanje nadaš, postoji tip koji sve zna.“

LJUŠTINA_DSC07294 copy

Slavko Štimac je u povratku na hrvatske ekrane potvrdio da je fenomen. Miki, boksački trener koji uzima ulogu Lucijine savjesti/pomoćnika od Miodraga Krivokapića, očinska je figura u skladu sa svim zakonitostima žanra. Problem koji imam s ovom sezonom je u nedovoljno dobro razrađenim reakcijama na njegov kraj. Tu dolazimo do toga da je možda čitavoj sezoni nedostajala epizoda ili dvije. Iako su Dario Vince i Saša Podgorelec odradili odličan posao dojma sam da se priča s ubijanjem „zlatne mladeži“ mogla još malo produbiti i razraditi kao i da je lik generala Koretića (Dejan Aćimović) kao briljantni amalgam nekoliko prepoznatljivih pojava hrvatske tranzicije, mogao biti bolje iskorišten. Vrijedi spomenuti i pamtljivu Tenu Nemet Brankov, kao i odličnu epizodu Katarine Strahinić i fenomenalnu Inge Appelt. Žao mi je što u ovoj sezoni nije bilo snažnog starijeg ženskog lika. Svi su ženski likovi svedeni (osim Nine Erak koja je tu da nasmije i opusti) ili na likove s traumom ili na slabe, ovisne žene. Lucijina majka Katja (Jasna Odorčić) i novinarka Zora Agnezi (Jelena Miholjević) ogledni su primjer likova koji nisu nadišli svoje nedostatke iz prve sezone pa i dalje stojim kod toga da je druga sezona profitirala njihovim izostankom. Osvježenje je Lucijin brat Goran (Ivan Ožegović) koji je valjda prvi lik u hrvatskoj igranoj produkciji koji prikazuje osobu s invaliditetom koji nije potpuno nesposoban i ovisan o tuđoj pomoći nego ima neku funkciju i zna što će sa životom. Dok je u prvoj sezoni samo gledao pornografiju i dozivao mamu/sestru iz susjedne sobe, ovdje je samostalniji i realiziraniji čovjek. Nije ni on sasvim bez mana, ali je veliki korak u pravom smjeru.

PRGA_DSC05199 copy

Red je još spomenuti „Pipse“ čija me pjesma „K1“ proganja već nekoliko tjedana tjerajući me da smišljam različite mogućnosti fiktivnih i stvarnih odgovora na pitanje što to znači „biti dobar u zlom svijetu“. Odgovor na to pitanje ne daje nam ni treća sezona „Počivali u miru“, odnosno on nije jednoznačan. Je li to Lucija koja zabada nos ili Lucija koja odlazi od svega prema vlastitoj budućnosti prepuštajući nekoj novoj generaciji da kaže „Dosta“? To, također, može biti tema neke sljedeće serije Ring produkcije ako za nju ima interesa. Serija u istom svijetu kao „Počivali u miru“, s nekim sličnim poveznicama i referencama od kojih bi jedna bila i pokret „Dosta“ bi možda imala smisla. Zapravo bi bilo šteta da ova ekipa ostane samo na ovome. Iskustvo serije „Počivali u miru“ pokrenulo je TV produkciju za zahtjevniju publiku. Na tim su temeljima izrasle i Matanićeve „Novine“. Ostaje nam se nadati da „Počivali u miru“ neće biti rijetkost kao serija koja nadilazi fikciju i nastoji educirati, donijeti promjenu.

Nešto kao ona Kiševićeva, već spomenuta, „točka izvan kruga“.

IMDB

Oglasi