AKP:UBOJSTVO GIANNIJA VERSACEA” – Uznemirujuće jeziv nedostatak empatije?

Kad nam je prošle godine Fincherov „Mindhunter“ dao uvid u način razmišljanja serijskih ubojica, mislio sam da još dugo neću sresti nešto što će me više uznemiriti. Ipak sam se prevario jer glumačka izvedba Darrena Chrissa u „Američkoj krimi priči: Ubojstvo Giannija Versacea“ toliko je jeziva da se serija mora gledati polako, epizodu po epizodu, kako bi se podnijeli šokovi. Koliko god dobra bila, sigurno nije za binge-watching. Kad je 1997. serijski ubojica Andrew Cunanan ubio poznatog dizajnera svijet je ostao u šoku. Nakon gledanja ove serije također se ostaje u šoku, ali to je na neki način i cilj.

Image result for american crime story assassination of gianni versace

Glavni lik voli živjeti u iluziji i ponašati se kao kultni „Zelig“, ljudski kameleon koji poprima obilježja okoline. Andrew Cunanan je prikazan kao „Zelig“, sa već znanom ambicijom serijskih ubojica koji žele postati posebni i upisati se u povijest. FX je ovom serijom ambiciozno posložio karte i tako bez imalo razmišljanja stvorio jednu od najupečatljivijih serija godine. Opsjednut posebnošću, nekim uzvišenim ciljem koji bi ga odveo tamo gdje po pravdi pripada i slijedeći savršeno perverznu logiku, Cunanan je ubijao ljude. Versace je ovdje samo vrh sante. Serija odabire skretanje od poznatog i ne priča nam priču linearno. Fokus skreće sa Versacea na Cunanana i pripovijedanje se vrti unatrag. Versace je mrtav, a mi iz epizode u epizodu pratimo nevjerojatan slijed događaja koji ih je doveo do toga da se tog jutra u Miamiju Cunanan i Versace nađu jedan nasuprot drugoga.

Image result for american crime story assassination of gianni versace

Takvo pripovijedanje sa sobom nosi rizik gubljenja koherentnosti. Priča može djelovati nabacana i na trenutke se moguće pogubiti u tome što se događa u sadašnjosti, a što pripada prošlosti, ali „AKP: Ubojstvo Giannija Versacea“ odlično iskorištava uživljenost Cunanana u pohod i na taj način drži gledatelja prikovanog za ekran čak i onda kad radnja ne djeluje povezano. Naravno, bilo kakva potencijalna dilema brzo se rješava, a svaki komadić slagalice doprinosi priči. Nemojte očekivati da ćete ovu seriju moći gledati usput. Svaki detalj je bitan, a nelinearno pripovijedanje ima svoj smisao.

Related image

Vrlo rano postaje jasno kako je Andrew psihopat. Njegova je simpatičnost usiljena, a njegovi ciljevi zasnovani na lažima. Jer, Versace (Edgar Ramírez) je tek jedna u nizu opsesija. Genezu poremećenosti shvatit ćemo tek pred kraj serije jer nas radnja od tog sudbonosnog trenutka u Miamiju vraća u kutke ubojičine prošlosti da bismo kroz njih shvatili kako susret koji ni po čemu nije poseban, može biti fatalan. Versace je ovdje samo figura, gotovo bismo mogli reći prop, a opet razlog zašto uopće gledamo. Umjesto njega tu je vrlo lako mogao biti netko drugi, jednako poznat. Jer, upravo je to ubojičin modus operandi, on ubija kako bi opravdao status. Kako bi postao ono što – u ovom slučaju Versace – svojim talentom već jest. To je obrazac kakav smo ranije vidjeli, ali rijetko je gdje tako zastrašujuć kao ovdje.

Image result for american crime story assassination of gianni versace

Usporedba s „Mindhunterom“ se nameće sama od sebe. Ulazak u glavu ubojice nije lagan. Fincher je onu seriju izgradio oko nemogućnosti distance između ispitivača i ispitanog, a ovdje gotovo kao da mi sjedimo nasuprot ubojice dok nam on, stalno sa simpatičnim osmijehom na licu, poslužuje pročišćeno zlo. Ostali likovi koje srećemo na putu, bilo da je riječ o ostalim žrtvama ili o Versaceovoj obitelji (Penelope Cruz kao Donatella, Ricky Martin kao Antonio D’Amico, Versaceov ljubavnik) kao da samo služe pojačavanju emotivnosti prema kojoj ubilački pohod ima puno više žrtava od samih ubojstava. To je dodatno vidljivo kod Marilyn Miglin, žene žrtve koju je Cunanan ubio s posebnom svirepošću, a koja utjehu pronalazi samo u činjenici da takvo zlo više nije slobodno.

Image result for american crime story assassination of gianni versace

Ova serija nije klasičan lov na ubojicu, kao što uostalom nije bila ni prošla sezona posvećena O.J. Simpsonu. Ona ulazi duboko u motivaciju i karakterizaciju i analizira reakcije okoline. Riječ je o istinitim, poznatim slučajevima. Svi su oni dobro dokumentirani pa se zato s pravom pretpostavlja da gledatelji znaju ishod. Naglasak je na onom mračnom što se nalazi oko nas kao i na bolesnoj, izvitoperenoj potrazi sa priznanjem i slavom. Serija je ovo koja je više horor od mnogih horora. Zastrašujuća baš zato što je njena podloga stvarna. Jer, ono što vas privlači da ju gledate nije ubojstvo Versacea niti to kako je uhvaćen ubojica. Privlačan je pogled u tamnu stranu ljudske prirode.

Image result for american crime story assassination of gianni versace

Dok gledamo Andrewa Cunanana kao da gledamo bezdan u kojem se skriva naš vlastiti strah. Danas, to u fikciji nije često. Iako je sve zapakirano u jarke boje, odličnu fotografiju i sjajnu ambalažu ispod nalazimo uznemirujuću stranu ljudskosti, jezu i potpuni nedostatak empatije. Kad to suočimo s kreativnošću i potrebom da se nešto stvara, da se uključe ideja i mašta, nadamo se da će nestati pod isti kamen ispod kojeg je ispuzalo.

Nažalost, u stvarnom životu to nikad nije jednostavno. Danas i više nego onda. Čini se da nam svega ponestaje.

I mašte i ideja.

Pa i kamenja.

Oglasi