Tko je ubio sestru Cathy Cesnik? Ubojstvo redovnice u Baltimoreu 1969. preraslo je u urbanu legendu, a urbana legenda prerasla je u izvanrednu Netflixovu dokumentarnu seriju „Keepers“. Nastavak je to trenda koji je započeo HBO-ov „Jinx“ i podcast „Serial“, da bi se kroz izvrsni „Making a Muderer“ pozicionirao na Netflixu. „Keepers“ je ipak ponešto drugačiji od navedenih primjera, prvenstveno zato jer je pitanje kojim je započet ovaj tekst središnja, ali ne i glavna tema serijala. Kako ulazimo u misteriju ubojstva redovnice u studenom 1969., shvaćamo kako se ispred nas raspetljava daleko snažnija i kompleksnija priča. Fokus prelazi sa žrtve na sumnjivce kao što je i uobičajeno za ovaj popularan žanr, no zatim saznajemo kako žrtava ima više i kako su neke od njih – žive.

Oglasi

Kad razmišljam o najdražim autorima, Douglas Adams i Terry Prattchet su među njima. Njihova uvrnuta definicija humora izgledala mi je nenadmašno još kao tinejdžeru i prema njihovim sam romanima uvijek osjećao snažne i nepredvidljive emocije. Kad se pojavila serija „Holistička detektivska agencija Dirka Gentlyja“ znao sam da ću prije nego što počnem gledati morati prizemljiti očekivanja i seriju gledati više kao prilagodbu modernom vremenu nego kao adaptaciju knjige. Također sam, s obzirom na glumačku postavu, bio svjestan da će se trebati navići i na ulogu koju igra Elijah Wood jer je (kako ga je od milja nazvao moj poznanik) „drvo s Ilidže“ ipak najpoznatije po ulozi bića što živi „u rupi u zemlji“.

Istinite priče oduvijek imaju posebnu čar. Krimi priče po istinitom događaju redovito su užitak za gledanje, pogotovo ako su napravljene dobro, s naglaskom na likove i igru lovca i lovine. „Lov na čovjeka: UNABOMBAŠ“ jedna je od mini-serija na tu temu koja je napravljena dobro, a međuigra FBI-jevog profilera Jamesa Fitzgeralda i bombaša, Teda Kaczynskog zadržava pred ekranom i tjera te da pomisliš tko je tu kome točno ušao u glavu? Već u seriji „Hannibal“ mogli smo vidjeti sjajan prikaz obrnute psihologizacije u kojoj je ubojica taj koji manipulira situacijom, no „Hannibal“ je prije svega fikcija. Ovdje su događaji zasnovani na istinitoj priči što međuigru lovca i lovine čini još zanimljivijom, a manifest bombaša-ubojice zastrašujuće aktualnim.

„Star Trek: Discovery“. Trek se konačno vratio na televiziju. Po meni, jedino prirodno stanište franšize. Svaka čast pokušajima reboota i filmova, svaka čast svemu što se zbilo u tri nastavka dosad, ali TV je mjesto gdje Trek najviše profitira. Nekoliko detalja potrebno je objasniti prije nego dublje uđemo u tekst. „Star Trek: Discovery“ serija je kojom ćemo sigurno otkriti neke aspekte Treka koje nismo znali dosad. Nekoliko je razloga za to. Najavljeno nam je kako ćemo događaje vidjeti iz perspektive Klingonaca i Federacije. Protagonist serije po prvi put nije kapetan broda, a pisanje je po prvi put organizirano kao jedna priča koja će obuhvatiti čitavu sezonu. Sve to skupa čini ovaj Trek drugačijim od svih dosad, no barem prema prve dvije epizode to nije nužno loše. Nastojat ću u nastavku teksta izbjeći značajne spoilere, no manjih će ipak biti pa ako još niste pogledali prve dvije epizode „Star Trek: Discovery“ vratite se ovom tekstu kad ih pogledate.

“Sluškinjina priča” prema romanu Margaret Atwood podigla je prašinu još otkad se pojavila na HBO GO i HBO on DEMAND uslugama u Hrvatskoj. Originalno producirana putem HULU streaming servisa, “Sluškinjina priča” samo nastavlja tradiciju odličnih knjiških adaptacija te mreže. Lani smo tako uživali u izvrsnoj “11/22/63”, a ove godine nas je dočekala “Sluškinjina priča”. Priča o distopijskom svijetu u kojem je funkcija žene svedena na rađanje, a funkcija društva ne klerikalnost, otkriva nam više o društvu u kojem živimo nego smo si kadri priznati.

Kad sam pisao o filmu „Ono“ spominjao sam „Stranger Things“. Ta serija koju sam u naletu oduševljenja nazvao „Čudnjikave stvari“ oborila me s nogu. Jedan detalj će najbolje oslikati zašto. Dječak se vozi na biciklu i nastoji upozoriti prijatelje da im prijeti opasnost. Sve ono što se dogodilo prije više nije važno, on sa walkie-talkijem nastoji doći u područje u kojem ga mogu čuti i pedalira iz petnih žila jer će uskoro možda biti – prekasno. Detalj, ali se pamti. U njemu je sadržano toliko toga, toliko uspomena na vrijeme koje nije bilo davno, ali kojem više ne pripadamo. „Stranger Things“ sjajno igra na kartu nostalgije, tog puta u vrijeme kad nije bilo neobično graditi radio stanice, kolibe u šumi i poigravati se svijetom fantastike koji se nikad nije činio bližim. Osamdesete koje se kod nas, iz dobro poznatih razloga, protežu i devedesete.

Što bi sve roditelji učinili za svoju djecu? Vjerojatno je odgovor, pogotovo ako imate svoju, nema toga što ne bi. No, postoje neke stvari koje bi trebalo pustiti djeci da riješe između sebe. Djeca izmišljaju, svađaju se, sanjaju i maštaju. Rade sve ono što prečesto zaboravimo, ali i dosta onih sitnih pakosti kojih se prigodno ne sjetimo kad  odrasteno (ili se barem pravimo). „Male laži“ odlično pokazuju kako funkcionira balon zabluda koji krene od uvjeravanja da je „moje dijete krasno“, „ne bi mrava zgazilo“ i „nikada ne bi lagalo“.

Postoji nekoliko svevremenskih ikona stila. Postoji zvuk motocikla koji se prepoznaje. Postoji onaj pravi, iskonski, nešukerovski „brend“. Harley-Davidson kod većine ljubitelja motocikala više je od običnog vozila. Reći će ljudi koji ih vole da je to način života. Serija „Harley i Davidsoni“ poigrava se time i stavlja gledatelja u poziciju promatrača. Ono što se pred njim odvija rađanje je legende. Nekoć je na naslovnicama pisanih romana stajalo da je Doc Holiday „došao tiho i ušao u legendu“. Harley je došao glasno i napravio isto. Trodijelna mini-serija ima svojih nedostataka, ali ljubiteljima ove tematike to ionako neće biti naročito važno.

Ljudi se boje koječega. Strah nije racionalna kategorija. Uzroci mu se mogu pronaći u onome što je na gledatelja ostavilo najdublji dojam u periodu odrastanja. Kad razmišljam o stvarima kojih se tako, neracionalno, bojim uvijek su klaunovi na prvom mjestu. Sredinom devedesetih naime neki je genijalac s  HTV-a jednu za drugom puštao nekakvu kriminalističku seriju (njemačku koliko se sjećam) o klaunovima kriminalcima i “Ono” Stephena Kinga. Ovo posljednje imalo je toliki kulturološki učinak na osnovne škole da su se klinci bojali sami otići do WC-a ili kupaonice, a moram priznati kako mi do dana današnjeg nije jasno kako smo mi to uopće gledali.

Kad sam prije nešto manje od godinu dana pisao recenziju druge sezone „Preostalih“ naslovio sam ju: „Mogu li se  ljudi baš svemu prilagoditi?“ Damon Lindelof ostao je dosljedan svojoj praksi pa nam ni trećom, posljednjom sezonom „Preostalih“ nije ponudio odgovor na to pitanje. Iako je posljednjom epizodom možda odgovorio na manje važno pitanje „što se dogodilo sa 2% nestale svjetske populacije“, ono najvažnije pitanje – „zašto?“ – ostalo je neodgovoreno. Razlog tome je što je odgovor nebitan, „Preostali“ su (kako im i naslov sugerira) oduvijek bili serija o onima koji su ostali. Njihova priča nosi radnju i upravo oni čine seriju jednim od najvažnijih televizijskih fenomena desetljeća.

Mac, glavni junak ove serije, sa svojim je suborcem nazivan „ubojicom civila“ i „koljačem djece“, a slično kao u spomenutoj pjesmi umjesto parada i priznanja kod kuće ga je dočekao sram i okretanje glave. Bez namjere da ovim tekstom ulazim u apologiju zločina, „Quarry“ sjajno funkcionira kao karakterna drama u kojoj se moralne vertikale dovode do apsurda, a definicija morala u pitanje. To nas, prirodno, dovodi do naslovnog, općenitog pitanja: Što nam „Quarry“ govori o veteranima?