Primjer posvete uzorima:STRANGER THINGS” !

Kad sam pisao o filmu „Ono“ spominjao sam „Stranger Things“. Ta serija koju sam u naletu oduševljenja nazvao „Čudnjikave stvari“ oborila me s nogu. Jedan detalj će najbolje oslikati zašto. Dječak se vozi na biciklu i nastoji upozoriti prijatelje da im prijeti opasnost. Sve ono što se dogodilo prije više nije važno, on sa walkie-talkijem nastoji doći u područje u kojem ga mogu čuti i pedalira iz petnih žila jer će uskoro možda biti – prekasno. Detalj, ali se pamti. U njemu je sadržano toliko toga, toliko uspomena na vrijeme koje nije bilo davno, ali kojem više ne pripadamo. „Stranger Things“ sjajno igra na kartu nostalgije, tog puta u vrijeme kad nije bilo neobično graditi radio stanice, kolibe u šumi i poigravati se svijetom fantastike koji se nikad nije činio bližim. Osamdesete koje se kod nas, iz dobro poznatih razloga, protežu i devedesete.

Osam epizoda se možda čini premalo za cijelu sezonu pošto smo navikli na „Netflixovih trinaest“, ali ta odluka se u toku gledanja lako pretvara u plus jer radnja teče brzo, a asocijacije na kultna ostvarenja nižu se kao na tekućoj vrpci. Ako volite Kinga, ovo je serija za Vas. Ako ste gledali He-mana, prepoznat ćete jedan detalj, ako volite Lyncha i tu ćete se pronaći, a ako na sve to dodate Spielberga dobit ćete potpun dojam što je ustvari „Stranger Things“. Mješavina je lako mogla ispasti loša, mogla je ispasti još jedan pokušaj nostalgičnog treša, no pretvorila se u posvetu izgubljenom vremenu. Tanka je granica između jednog i drugog, no „Stranger Things“ je ostao na pravoj strani te linije.

Upravo je razlika između prave i krive strane, taj zrcalni odraz kvalitete i nekvalitete, sreće i nesreće, dobra i zla, jedna od glavnih kvaliteta serije. Podsjetilo me to na kultnu pjesmu „Child in Time“ britanskog benda „Deep Purple“. Stih ide:

 „Sweet child in time/you’ll see the line/the line is drawn between good and the bad“.

Kad se tekst te pjesme pogleda u kontekstu poante prve sezone i serija i pjesma dobiju na značenju. Tako je to valjda s genijalnim stvarima, one se nadopunjuju čak i kad se između njih skriva nekoliko desetljeća. No, da skratim ovaj predugačak uvod, što se skriva s obje strane linije? Što čini „Stranger Things“ možda i najboljom posvetom vremenu vanzemaljca na biciklu i klauna u kanalizaciji? Pa, krenimo redom…

Već na početku klinci igraju Dungeons & Dragons koji traje satima u podrumu iz kojeg se ne izlazi zato što je svijet u kojem se nalaze kudikamo zanimljiviji od onoga vani. Tu me već „Stranger Things“ kupio, a kad je jedan od četvorice aktera nestane počinje pravi zaplet. Na trenutak sam se zabrinuo da ću gledati još jednu seriju o nestalom klincu kojeg svi nastoje pronaći, a moram priznati da me taj motiv zamara. Na sreću, ubrzo mi je postalo jasno da ono što me čeka nimalo ne nalikuje većini kriminalističkih serija u zadnjih pet godina.

Joyce Byers, majka nestalog dječaka, ne može se pomiriti s njegovim nestankom. Kad se u kući počnu događati čudne stvari ona će prva shvatiti da nije sve što se događa i znanstveno objašnjivo. U ulozi majke izvrsna je Winona Ryder koja je tako nakon odlične uloge u Simonovom „Pokaži mi junaka“ još jednom podcrtala svoj glumački povratak ozbiljnijim ulogama. Za mene se ona ipak najbolje snalazi upravo u ovakvim poremećenostima, dovoljno se samo prisjetiti njenih uloga u „Bubimiru“ (navodno će ponoviti ulogu Lydie u najavljenom drugom dijelu), „Edvardu Škarorukom“, „Draculi“ ili odličnoj „Kući duhova“. Upravo je ovoj posljednjoj najbliža njena uloga u „Stranger Things“. Usudio bih se reći kako, bez obzira na odličnog Davida Harboura u ulozi šerifa, Ryder nosi seriju. Njena nijansiranja i trasformacije su sjajno pogođene, a jedina stvarno upečatljiva konkurencija dolazi joj iz dječje ekipe.

Djeca su jedan od glavnih aduta serije. Dustin, Lucas i Mike su zanimljivi likovi, no sve smo njih već vidjeli na ovaj ili onaj način. Show ipak pripada djevojčici koja se naziva Jedanaest i koja se pojavljuje u gradu taman nakon nestanka dječaka. Postavlja se pitanje ima li između njih kakva veza i zašto nema neko normalno ime? Pitanje je to na koje ćemo pričekati odgovor do zadnjih epizoda u sezoni, no on nas neće razočarati. U ulozi djevojčice briljira Millie Bobby Brown i moram priznati kako ću sa zanimanjem pratiti njene projekte u budućnosti.

Jedan od recenzenata koje sam imao prilike čitati zamjera seriji, citiram, „glupo ponašanje likova“. Zamjera im što upadaju u neobične situacije i što se pred kraj serije grupiraju na jednom mjestu. Takva zamjerka kad se pogleda tok serije nema nikakvog smisla iako poštujem onu prema kojoj svatko ima pravo na mišljenje. Postoji u seriji vrlo jasno izražen motiv: spašavanje nestalog dječaka. Ali, osim tog primarnog, postoje i sekundarni motivi: koja je priča u pozadini misteriozne djevojčice, koja je uloga Vlade? Ako u poziciju odgonetavača takve zagonetke stavite djecu, onda je zazivanje nekakve logike i opreza jednako besmisleno kao što bi i pola povijesti filma bilo da prihvatimo tu tezu. Svatko tko je ikad pročitao Kingov roman ili pogledao Spielbergov film zna da je znatiželja oduvijek bila snažan pokretač radnje čak i kad, kao u onoj poslovici, ubije mačku na kraju.

Nakon što smo riješili besmisleno kritiziranje žanrovske odrednice i sasvim očekivanog i prihvatljivog motiva za ovaj tip priče, pokušat ću odgovoriti na pitanje koje sigurno zanima one koji inače nisu ljubitelji žanra koji miješa horor i fantastiku. Isplati li se pogledati „Stranger Things“ čak i usprkos tome? Svakako, zato što to nije isključivo serija koja počiva na tim žanrovskim odrednicama. To je serija u kojoj ima sasvim pristojna porcija smijeha, romantike i međuljudskih odnosa da je mogu gledati i oni koji inače i ne vole serije ovog žanra.

Ako na sve to dodamo da seriju krasi i upečatljiva kinematografija koja također doprinosi stvaranju atmosfere i osjećaja nostalgije jasno je da je „Stranger Things“ jedna od najboljih serija zadnjih godina. Druga nam sezona dolazi koncem listopada, a nama preostaje samo da se nadamo kako su producenti u stanju ponoviti nešto ovako dobro. U tom smislu, ne mogu ne spomenuti crva sumnje koji kaže kako bi možda bilo bolje da je postojećoj sezoni dodana još koja epizoda koja bi u potpunosti zaokružila i završila priču pa da imamo malo remek-djelo, ali i ovako ostavljam mogućnost da me autori iznenade.

Možemo pričati o utjecajima, možemo pričati o moru nostalgije o osamdesetima, no „Stranger Things“ ću pamtiti kao jednu od najboljih posveta uopće. Serija je to koja se već koristi kao uzor iako vlastite uzore nikad nije skrivala. Imam se potrebu igrati riječima:

Kad oponašaš oponašatelja, onda je ovaj napravio vraški dobar posao!

 

IMDB

 

Oglasi