Živimo u vremenu u kojem netko tko objavi dva posta na Instagramu odmah postaje „influencer“, a netko tko izda album prije dva tjedna odmah pjesme s njega naziva „hitovima“. Što bismo onda mogli reći za Boba Dylana, Davida Bowieja ili Lou Reeda? Ako je svaka šuša influencer, a svaki pjevač hitmejker onda su ovi gore posebna kategorija: gurui, mudroslovci. 😊 Postoje ljudi koje nikad ne upoznaš, a formiraju te. Irski film „Poljupci“ govori o takvom formiranju. Djeca koja žive u sivilu industrijalizirane Irske traže put u bolji život bijegom u Dublin. Dublin je ideal, grad u koji se može pobjeći iz svijeta u kojem je sve sivo i bez perspektive. On se zove Dylan (Shane Curry), ona je Kylie (Kelly O’ Neill). Zajedno, otkrit će koliko vrijedi poljubac, saznat će tko je Bob Dylan, ali i što znače jedno drugom.
„Poljupci“ su film nakon kojeg se osjećaš dobro i to mu je adut. Poigravanje vizualnim elementima ovdje nije samo sebi svrha. Film kreće kao monokromatska priča o beznađu. Sve je opipljivo predvidljivo. Otac zlostavljač, nezainteresirane majke, alkohol i prodike. Sve smo to već vidjeli nebrojeno puta. Sivilo samo daje tome notu neizbježnosti. Očekujemo da će i djeca upasti u tu spiralu. Njihovi se vršnjaci prešetavaju i voze na motociklu tražeći način da ispune vrijeme. Kylie i Dylan su im na piku. Oni se ne obaziru. Imaju jedno drugo. Očekujemo da se nešto dogodi, očekujemo da priča krene.
Dublin postaje mjesto čežnje, mjesto na koje se može pobjeći. Tek u trenutku tog bijega film počinje. To otkriće ćete mi oprostiti, ne kvari previše radnju. Dublin djeca moraju upoznati u svim njegovim fazama. Dnevni i noćni Dublin. Prijateljski i opasan Dublin. Tu će im pomoći dječja naivnost i neposrednost. Tu će saznati da Dylanova „Shelter from the Storm“ nije bez vraga. Tu će otkriti boju, zajedno s nama, ali i saznati da kroz poeziju sve može biti optimističnije. To je nekako i poanta poljubaca. Umjetnost oplemenjuje, u nju možemo pobjeći.
„Poljupci“ traju samo 72 minute. Redatelj Lance Daly u tih nešto više od sat vremena ubacio je emotivnu priču koja počinje i završava crno-bijelo dok je sredina koloristična. Ako bolje pogledate, primijetit ćete da to nije napravljeno striktno pa postoje nijanse u važnim trenucima za radnju. „Poljupci“ su u tom smislu moderna bajka, priča koja nam pokazuje moderne Ivicu i Maricu koji u svijetu nalaze ljude koji im pomažu, ali i one koji nemaju dobre namjere. Bob Dylan je motiv koji se ponavlja, a u trenutku kad se bajka sudari s realnošću upravo će on biti taj koji će djeci pružiti šansu. Dobra je stvar što je to Daly napravio inteligentno i diskretno.
Moderna bajka, kao i svaka druga bajka, ima poantu. Ovdje ćemo u središte priče staviti pouku o prirodi poljupca. Kad poljubac najbolje funkcionira? Daly, ali i njegovi likovi, odgovaraju na to pitanje na nekoliko razina. Igra bojama ponovno postaje bitan element. Više nije važno samo što se govori, nego i tko govori. Mudrost ulice i mudrost skitnica nasuprot fiktivnoj baba-rogi noćnog Dublina. Kao i u svim bajkama, priča je zaokružena. Iako ponekad vuče na kič, iako je nekad malo presladunjava za svoje dobro, priča „Poljubaca“ nešto je što treba ponavljati. Živimo u svijetu kojem nedostaje tolerancije i razumijevanja. Živimo u svijetu s previše politike. Zato nam trebaju ovakvi filmovi. Ako ništa drugo da u sivilo…
… dodaju boje.
Ekranizacija 