Svi filmovi koji su se bavili Rusijom devedesetih uglavnom su prikazivali Rusiju kao zemlju korupcije, mita i bezakonja. „Vorošilovski snajper“ je također jedan od takvih filmova. Najlakše bi ga bilo opisati kao priču u kojoj ulogu osvetnika prihvaća veteran Drugog svjetskog rata koji pravdu od nesposobnog i korumpiranog sustava uzima u svoje ruke. Tragični događaj koji ga natjera na to u ovom je filmu prikazan unemirujuće i jasno, a kontrast žrtve i nasilnika pokazuje kako je pojam zaštićene, zlatne mladeži imanentan društvima u tranziciji. No, ne treba nas čuditi ako takav, društveno ignoriran zločin, proizvede ljude koji ga ne trpe. Ono zbog čega je „Vorošilovski snajper“ poseban, dob je glavnog lika. Starost koju provodi igrajući šah i sušeći slaninu odjednom će ga učiniti korisnijim nego što je očekivao. Vojničko iskustvo stečeno u Crvenoj armiji za vrijeme Drugog svjetskog rata pokazat će se korisnim, a „zlatna mladež“ shvatit će da ih moćni tatice ne mogu zaštiti baš od svega.
Čitavo vrijeme dok sam gledao ovaj film pred očima mi je bila kultna „Sašina Brigada“. Ne zato što ovaj film ima očite sličnosti s njom, nego zato što je ovdje Rusija devedesetih prikazana na ruralnoj razini gdje je, kako se da pretpostaviti, razina korupcije očitija. Isto tako, film dotiče važnu feminističku notu jer u pokušajima zataškavanja zločina ispada da je žrtva sama kriva što se našla u toj ulozi, a ideja kako je „sama tražila“ ono što joj se dogodilo jedna je od najjačih poanta priče. Kad se žrtva silovanja spušta na razinu prostitutke jer se krivci ne žele osuditi onda otpor zaista, kako to reče popularna poslovica, postaje dužnost. Istina, Kaćuša (Ana Sinjakina) je ovdje plošno okarakterizirana, a šteta je što njena naivnost i promjena percepcije nakon zločina koji joj se dogodio, nije iskorištena kako bi pokazala razočaranost društvom i klimom koja ju okružuje. Opet, možda se htjelo naglasiti kako je njen jedini cilj da nastavi sa životom i sve zaboravi.
Njen djed Ivan Fjodorovič (Mihail Uljanov), međutim, ne može zaboraviti. Krivci za zločin stalno su mu pred očima i odluka o osveti zapravo je jedino što može učiniti. Kontrast između njegovog osobnog morala i nemorala koji ga okružuje prikazan je na mikro razini, a jednostavnost ovog filma upravo je njegov najveći adut.
Mislim kako do ovog filma nisam pogledao ništa od redatelja Stanislava Govoruškina, ali ću nakon njega potražiti još koji film. „Vorišilovski snajper“ je jedan od onih malih, jednostavnih filmova koji govori puno. To ga čini vrijednim gledanja i zanimljivim prilogom kolekciji. To nije film koji ostavlja bez daha, ali možemo reći da govori puno o nama koji smo živjeli (i živimo) u svijetu podivljalog kapitalizma tranzicije.
Doslovni prijevod ovog filma “Vorošilovski strijelac” ušao je čak u popularnu kulturu, s obzirom da se u Rusiji vorošilovskim strijelcima nakon ovog filma kolokvijalno nazivaju ljudi koji uzmu pravdu u svoje ruke.
Zato, s razlogom ulazi u ovu rubriku kao preporuka za gledanje ako ga možete nabaviti.
originalni naslov: Voroshilovskiy strelok
Ekranizacija 