Rijetko koji film mogu opisati kao „šarmantan“, ali mađarski film „Tijelo i duša“ zaslužuje taj pridjev. Uz šarm, on je vizualno prelijep dok zadržava liriku odnosa dvoje neprilagođenih i „oštećenih“ ljudi. Ovo je jedan od onih filmova koji u svojoj pomaknutosti ostavlja bez riječi jer je radnja ispričana i vizualno i pričom, a to je danas pomalo zaboravljena karakteristika. „Tijelo i duša“ otvara se scenom jelena i košute u snijegom prekrivenoj šumi. Njihovo nadigravanje shvatit ćemo tek kad se razigra i film, a scene klaonice (gdje rade protagonisti) i šume izmjenjivat će se i nadopunjavati u djelo koje bismo najkraće mogli nazvati – filmskom poezijom.
Već nakon što završi uvodna scena s jelenom i košutom, vidjet ćemo scene iz klaonice u kojoj Endre (Géza Morcsányi) upravlja financijama. Endre shvaća kako nije svatko za rad u klaonici, a uvjeti i propisi koji se moraju zadovoljiti kako bi meso dobilo zadovoljavajući certifikat sve su stroži i zahtjevniji. Kao u svakom sličnom pogonu određuje inspektor za kvalitetu. Upravo na tu poziciju dolazi Mária Rácz (Alexandra Borbély). Njemu je ozlijeđena ruka, a ona očito pati od poremećaja u komunikaciji. Tijekom gledanja najprije mi na pamet pao Asperger, ali moguće je da se radi i o nekoj vrsti autizma. Povezanost te vrste poremećaja s radom u klaonici donekle me asocirala na „Temple Grandin“, ali ovdje je međuodnos ipak prikazan na nešto drugačiji način. Okidač za komunikaciju dvoje ljudi koji, u metaforičkom mislu, imaju oštećeno „tijelo“ i „dušu“ je situacija u kojoj ona gotovo svo meso stavlja u drugu klasu jer je za nekoliko milimetara premasno. Kolege je smatraju ludom, a on u njoj ipak vidi nešto zanimljivo. U trenutku kad na domjenku netko pusti „prašak za parenje goveda“, većina zaposlenika provede „ludu noć“ u kojoj caruju nagoni. Psiholog koji je doveden da otkrije krivca otkriva zanimljivu podudarnost. Endre i Mária sanjaju isti san.
Ovo nipošto ne znači da će film odlutati u fantastiku, poput recimo Lanthimosovog „Jastoga“. Ta čudna podudarnost iznenađuje i aktere. Prirodno, oni pokušaju saznati više jedno o drugom. Invaliditet, onaj fizički s jedne, i onaj komunikacijski s druge strane postaju preprekom koju će morati naučiti nadvladati. Kompleksi i nesigurnost kao uobičajena podloga takve situacije tu neće pomoći. U nekima od najpamtljivijih scena u filmu, ona će rekonstruirati razgovor pomoću Lego kocaka dok će on u čovjeku kojeg percipira kao konkurenciju pokušati naći krivca za slučaj „praška za parenje“. Redateljica Ildikó Enyedi poznata je po filmovima u kojima se priče isprepliću i povezuju razne događaje i periode, no „Tijelo i duša“ zaista je ambiciozan pokušaj povezivanja svjesnog i nesvjesnog. Mogu li dva „oštećena“ pojedinca nadopuniti jedno drugo ili će ipak njihova stvarna ograničenja i samonametnuti kompleksi postati prevelika prepreka?
To je centralno pitanje ovog prelijepog, ali zahtjevnog filma. Odgovor na njega saznat ćete ako ga pogledate. Mene je oduševio. Film je poput mozaika koji otkriva ljudske strahove i strepnje pomoću jednostavnih, a opet pomno isplaniranih postupaka. Vizualna poezija o onome ispod površine. Priča o tijelu i duši i o tome kako postaju jedno.
Za to, kako pokazuje ovaj film, ipak treba pronaći hrabrosti.
Ekranizacija 