DANČI BIRA:ODLASCI” su i nakon deset godina – genijalni.

Usputni razgovori često postanu inspiracija za pisanje, čak i kad su virtualni. U takvim razgovorima pitanje nametne temu. „Kad bi morao odabrati jedan film otprije deset godina, a da je ostavio dojam kakav se ne zaboravlja, koji bi to film bio?“ Ostao sam zatečen pitanjem, na prvu pomislio na Nolanovog „Mračnog viteza“, a onda stao. Ako govorimo o filmu čiju obljetnicu slavimo ove godine, Ledgerovu Jokeru unatoč, ne mogu zaboraviti „Odlaske“. Prekrasan film o povezanosti glazbe i smrti ostavio me bez riječi. Koliko god tijesno bilo, ovaj japanski film još izaziva žmarce jer pokazuje koliko filmovi mogu biti lijepi, ali i kako smrt i glazba nisu daleko. Treba se znati oprostiti. „Odlasci“ govore o trenucima kad smrt, kao i glazba, smiruje.

Slikovni rezultat za okuribito

Violončelist svira u malom, provincijskom orkestru kojem ne ide najbolje. U trenutku kad ostane bez posla, nađe se pred zidom. Zadužen, jer je kupio novi instrument, mora prihvatiti bilo kakav posao. Spletom okolnosti pristane na posao s „odlascima“ bez da zna što to znači. Jedan od glavnih aduta filma sastoji se od šoka jer ljudi prirodno od smrti bježe. Za smrt, društveno gledano, treba imati želudac i ne može svatko biti blizu mrtvaca. Za osobu senzibilnu poput njega prilagodba nije laka. Redatelj Yojiro Takita ne štedi na prikazivanju kulture u kojoj je smrt dio života. Pogrebnički posao tu je dio puta, uljepšavanje zadnje etape na koju pokojnici moraju otići.

Slikovni rezultat za okuribito

Tu film možemo promatrati na dva načina. S jedne strane imamo ritual čišćenja i šminkanja mrtvih koji se odvija pred članovima obitelji i na taj način stvara podlogu za oproštaj, a s druge strane je tu odnos okoline prema Daigu (Masahiro Matoki) koji se ubrzo nađe izopćen i sam jer – kako smo već rekli – nitko ne želi imati dodir sa smrću. U tom smislu jedan od paradoksalnijih trenutaka u „Odlascima“ je onaj u kojem mladog čelista napušta žena govoreći „da ne može podnositi njegovu prljavštinu“. „Odlasci“ tu naglašavaju licemjerje. Japanska kultura smrt prihvaća kao dio života, ali pojedinci koji okružuju glavnog lika opterećeni su predrasudama. Shvaćaju da netko treba raditi taj posao, ali ne mogu prihvatiti da ga radi on. Problem je, naravno, što ih Daigo podsjeća na prolaznost života. Film svoju priču predstavlja kroz te dvije perspektive, dok gospodin Sasaki (Tsutomu Yamazaki) služi kao ravnoteža između njih. Upravo će on, kao vlasnik pogrebnog poduzeća, dati perspektivu i motiv glavnom liku. Upravo će on njemu, a posredno i nama koji gledamo, objasniti sličnost glazbe i smrti.

Slikovni rezultat za okuribito

Jer, ispraćaj pokojnika na posljednje putovanje mora biti obavljen s poštovanjem. Dostojanstvo koje im poklanja glavni lik može se promatrati kao poklon, a u trenutku kad kroz intimne scene i pokrete kamere shvatimo kako je uređivanje pokojnika vrsta glazbe, postajemo svjesni kako je Daigo i posrednik između pokojnika i obitelji. Kroz njegov rad, lakše se pomiriti s odlaskom. Zbog njega, „Odlasci“ ne moraju biti tužni. Zanimljivo je promatrati ovaj film iz europske perspektive. Kad sam ga prvi put pogledao imao sam osjećaj otkrivanja svijeta o kojem nisam ništa znao. Kažu da je odnos prema smrti važan dio identiteta, a kroz ovaj sam film shvatio da on može biti različit i da smrt ne mora nužno biti loša. Isto tako, kad sam nekoliko godina kasnije bio u situaciji da moram pozdraviti dragu osobu, ovaj film mi je pao na pamet kao priča koju moram pogledati. Smrt je ovdje samo vrsta glazbe. Zbog ovakvih priča volimo filmove.

Slikovni rezultat za okuribito

„Odlasci“ su film s ljudskom dimenzijom koja danas zna nedostajati. Likova nema previše, ali svaki se razvija i kroz film mijenja. Mogli bismo reći da likovi sazrijevaju zajedno s gledateljima. Jer, instinktivno želimo pobjeći od smrti i u toj čežnji za bijegom ne vidimo koliko ona može biti lijepa. Mrtvi zaslužuju poštovanje i sjećanje. U japanskoj kulturi smrt je samo početak nove etape u odnosu prema pokojnicima. Zbog toga ne čudi da Daigo ponovno počne svirati čelo. U jednoj od najljepših scena svira prisjećajući se dječjeg oduševljenja instrumentom i životom općenito. Kroz to, postaje sposoban oprostiti. Kroz to, upozna sebe.

Kad netko drag ode shvatimo koliko nam znači. Kad netko drag ode, shvatimo koliko smo značili toj osobi.

I onda možemo, poput Daiga, samo zasvirati, sretni što smo imali prilike osjetiti nešto toliko iskreno, jednostavno i ljudsko.

IMDB

Oglasi