„Parazit“ Lee Chang-donga osvojio je Zlatnu palmu u Cannesu. Zadnjih godina tu nagradu osvajaju filmovi snažne društvene kritike za koje se može reći da izvrću društvo. „Parazit“ nije iznimka od pravila. Slika društva u ovome filmu daje nam do znanja da svijet u kojem socijala nastoji preživjeti proizvodi karikature. No, kod „Parazita“ je zabavno što te karikature nisu očekivane. Kad Ki-taek sa svojom obitelji u zapuštenoj i vlažnoj rupi od stana pokušava pronaći Wi-Fi signal ili dok svi gledaju izravni prijenos pijandura kako pišaju pored ulaza zapitaš se hoće li čitav film biti asocijacija na „Skupljače perja“ ili će film do kraja ipak ponuditi nešto drugačije?
/cdn.vox-cdn.com/uploads/chorus_image/image/63896794/d17a1588_7c4a_11e9_8126_9d0e63452fe9_image_hires_174143.0.jpeg)
Bizarni trenutak na početku filma, u kojem se provodi zaprašivanje protiv kukaca, kad Ki-taek kaže da ostave prozor otvoren jer će tako besplatno raskužiti stan, upoznaje nas sa osebujnom obitelji koja nema drugog izbora nego da napravi sve što može kako bi preživjela. Prilika za preživljavanje ukazat će se nenadano kad Ki-woo (Choi Woo-shik) dobije posao instruktora engleskog jezika mladoj srednjoškolki u bogatoj obitelji. Sukob klasa postaje očit. Dokoni bogataši postaju fiksacija i u nizu situacija koje radi kvarenja radnje nema smisla prepričavati obitelj će se, poput parazita, nastojati uhvatiti za sjaj bogataškog života. Tu će oni postati krpelji i pijavice iako pravi odgovor na pitanje tko je tu točno krpelj, a tko žrtva neće biti jasan do svršetka filma.
„Parazit“ je u tom smislu film satire. Ekstravagantna priča koja isprepliće siromaštvo i bogatstvo polako dobiva na snazi kroz dijaloge i ponašanja likova. Gospođa Park, koja otpušta i prima poslugu po volji, djeluje kao neka novovjeka gospođa Bovary, nesvjesna ljudi koji egzistiraju izvan njenog društvenog statusa. To se sjajno vidi u dijalogu u kojem o njenim osobinama govori Ki-taek koji na konstataciju kako je gospodarica kuće bogata, ali dobra odgovara: Dobra je zato što je bogata.
Hoće li se ta dva svijeta ikad pomiriti i je li pomirba uopće željena i moguća neka su od glavnih pitanja filma. Kontrast siromaštva i bogatstva vidi se i u vizualnim kontrastima. Kako film napreduje tako se sve više iz komedije situacije mijenja u triler, a zatim i u horor. Ta strava proizlazi iz shvaćanja kako se neke stvari ne mogu kupiti novcem, bez obzira na privid, bez obzira na glumu i status. Pravi glumac, nekoliko se puta u toku filma ponavlja, zna skriti emocije. Zna glumiti štogod treba da bi preživio.
Kraj filma, koji je možda i mogao biti kojih dvadesetak minuta kraći, dočekao sam s upitnikom iznad glave jer se u priču o dvije obitelji različitih slojeva upetlja karikaturalni element horora koji nudi jedan od odgovora na pitanje s početka: Tko je tu parazit?
Kafkijanska preobrazba podsjeća na marionete, lutke što na koncu gube svoje ja dok ne postanu poput muha na zidu što prisluškuju bez da je itko svjestan da se tu nalaze. Smrad, međutim, ostaje. Čak i kad se pravimo da ga nismo svjesni.
Ekranizacija 