Šezdesete su doba promjena, ponavljamo svaki put kad se prisjetimo tog desetljeća. Rijetko kad, doduše, te promjene promatramo kroz oči pojedinca za kojeg ne postoje. Kad se takav pojedinac nalazi na Kubi, u periodu omeđenom Zaljevom svinja i Kubanskom raketnom krizom, njegov je pogled perspektiva kakvu ne vidimo često. „Sjećanja na nerazvijenost“ su film sastavljen od malih, zanimljivih upada u kubansku svakodnevnicu početkom šezdesetih. Sergio je aspirirajući pisac koji se nalazi u procijepu između buržujske obitelji koja je pobjegla na Floridu i ideala revolucije oko njega. Pogled s visoka, perspektiva je rezervirana za društveni sloj što odumire, a isprepliće se sa ženama i vremenskim skokovima kakvi se, kako i naslov govori, događaju samo u sjećanjima.
Na početku filma vidimo ženu glavnog junaka kako odlazi prema Miamiju. „Morat će raditi“, kaže nam narator, „barem dok ne pronađe nekoga tko će joj priuštiti sve na što je navikla“. Rečenica je to koju treba zapamtiti jer će se kasnije zatvoriti krug. „Sve se promijenilo, a ništa se nije promijenilo“, reći će u jednom trenutku Sergio kontrirajući kako je ikonama kulture poput Picassa lako biti komunist i milijunaš u Parizu. U tom smislu junak se želi uzdići iznad njega, kao i iznad Hemingwaya, iako objektivno ostaje mediokritet. „Sjećanja na nerazvijenost“, odaju nam kako izgleda misaoni proces nekoga tko misli da je bolji od ljudi koji bježe u SAD ili neko drugo utočište od nerazvijenosti. Istodobno, glavni junak je predator koji zavodi žene uz obećanje bolje budućnosti. U tom smislu on postaje metafora Kube jer se „Sjećanja na nerazvijenost“ odnose više na njega kao osobu, nego na Kubu kao zemlju.
U tom smislu ovaj odličan film treba promatrati kao kritiku pseudo-intelektualaca koji utočište traže u stalnoj kritici svijeta oko sebe bez nastojanja da išta promjene. Utopljen u cigare, knjige i sjećanja koja se nadmeću s njegovom vizijom života nastojat će krivnju za neuspjehe prebaciti na žene koje zavodi. Za njih će reći da ga ne mogu razumjeti, nemaju kapacitet da shvate što mu se događa u glavi. To će pogotovo postati jasno u njegovoj kritici Hemingwaya u kojem ne vidi uzor nego samo osobu koja nije imala hrabrosti da ustraje. Sergio nije svjestan događaja oko sebe niti zakonitosti revolucije. On nije simpatičan lik, vlasnik je zgrade koji živi od stanarina i nema dana radnog staža u životu.
Njegovu su zaključci često krivi, često podcjenjuje institucije države, a redatelj Tomás Gutiérrez Alea kombinira izvrsnu crno-bijelu fotografiju s promjenama perspektive u kojima se izmjenjuje promatranje junaka iz trećeg lica s promatranjem svijeta iz njegove pozicije. Posebno je to zanimljivo kod zavođenja pa se tako u trenutku igre mačke i miša sa zgodnom Elenom čini kako smo mi taj lovac koji nastoji uhvatiti naivnu i nevinu mladost kako ne bi sam sebi priznao da život prolazi prebrzo, a da još ništa konkretno nije postigao. Tom igrom redatelj daje do znanja kako smo svi nalik Sergiju dok kritiziramo druge, a ne vidimo sebe. To je samo jedan od znakova nerazvijenosti, pomanjkanja zrelosti koje će Sergio pokazivati kroz cijeli film.
.jpg)
Osnovno pitanje, tko je ovdje nerazvijen, on ili Kuba ostat će visjeti u zraku. Kad se na Kubu, kao i na cijeli svijet, nadvije prijetnja nuklearnog rata svijet se urušava i glavni će junak kao svaki umjetnik koji drži do sebe povikati kako je smrt jedina izvjesnost pritom zaboravivši kako je upravo zbog sličnog pogleda kritizirao Hemingwaya, „nadišao je strah od smrti“, reći će Sergiju govoreći o njemu, „ali nije mogao nadići strah od života.“ Kad film okrene prvi krug i kad spadne maska filozofije i ideologije shvatit ćemo kako je upravo Sergio onaj koji stoji u mjestu dok svijet oko njega nekamo ide pa makar to bio i neželjeni, brzi, nuklearni kraj. Kad bi se u nekoj hipotetskoj stvarnosti on i dogodio preživio bi taj dežurni kritičar pa makar dovoljno dugo da na komadiću papira napiše kako je on oduvijek znao da se ovako mora završiti dok ga distancirano promatra kroz dalekozor na balkonu.
Zbog toga su „Sjećanja na nerazvijenost“ film koji treba pogledati i zbog toga je aktualan i danas bez obzira što od te nerazvijenosti prepoznali u nama i oko nas.
Ekranizacija 