DANČI BIRA:GODINA OPASNOG ŽIVLJENJA” – Idealizam mladog novinara

Jedna od tužnijih hladnoratovskih logika sastojala se u tome što su i SAD i SSSR tolerirale razne degenerike samo zato što su bili na pravoj strani u pravo vrijeme. I jedna i druga strana razmišljale su na sljedeći način: „Ako imamo zajedničke neprijatelje tad se možemo smatrati prijateljima čak i onda kad je očito da si despot koji najmanje brine za vlastite građane.“ Tom, otprije znanom diskursu, već smo se odavno naučili u filmovima i serijama koje se dotiču Hladnog rata, ali jedan od najboljih filmova na temu svakako je „Godina opasnog življenja“ sa Melom Gibsonom, Lindom Hunt i Sigourney Weaver. Taj film je značajan zato što je postavio pitanje novinarske etike i njenih ograničenja. Upravo je taj aspekt filma ono što želim dotaknuti ovim tekstom.

Image result for the year of living dangerously movie

Kad Guy Hamilton (Mel Gibson) doputuje u Indoneziju ni sam ne zna kako se snaći na prvom reporterskom zadatku izvan SAD-a. Redatelj Peter Weir prikazuje nam Indoneziju kao zemlju u kojoj je Sukarno nedodirljiv, a njegova se opozicija sastoji od frakcija koje upozoravaju da ga ustvari nije briga za narod. Idealistički pristup kojem Hamilton robuje po dolasku u zemlju brzo će se naći na ispitu. Mladi novinar morat će odgovoriti na pitanje što se točno od njega na ovom zadatku očekuje. Naučit će da to nije reciklaža svega onoga što se već može pročitati o zemlji niti o ljudima koji u njoj žive.

Image result for the year of living dangerously movie

Mladi fotograf Billy Kwan (Linda Hunt) u Hamiltonu vidi neokaljana novinara koji želi iskreno ispričati priču. Idealiste je među novinarima teško naći, razmišlja Kwan, i pristaje za Hamiltona biti nešto između fotografa i vodiča. Razbijanje iluzija o ispravnosti jednog poretka u hladnoratovskom kontekstu važna je podloga ovog filma, a u Jakarti 1965. godine događaji se smjenjuju brže nego što itko očekuje. Guy Hamilton naći će se u procjepu između pučista i vlasti, ali i na testu vlastitih principa.

Image result for the year of living dangerously movie

U trenutku kad upozna mladu, zgodnu i samostalnu Jill Bryant (Sigourney Weaver), asistenticu u britanskom veleposlanstvu, u cijelu će se priču uključiti emocije i on će s jedne strane postaviti priču i ambicije, a s druge zahvalnost i emocije. Što je važnije i gdje je u tome etika? Ima li smisla objaviti priču ako njenim objavljivanjem može dovesti u opasnost one do kojih mu je stalo? Je li idealizam uvijek opravdan? Sve su to pitanja na koja odgovaramo u „Godini opasnog življenja“ kroz odnose likova među kojima postoji profesionalna i privatna povezanost.

Image result for the year of living dangerously movie

Zbog toga, idealizam koji najbolje utjelovljuje patuljasti fotograf Billy Kwan odudara od onoga što pod njim obično podrazumijevamo. U podlozi Hamiltonova idealizma pronalazimo ambiciju i želju za napredovanjem, dok je Kwanov idealizam iskreniji i sastoji se od iskrene brige za narod. Neznanje i praznovjerje i dalje predstavljaju problem zajednice, a rastuće siromaštvo dok se vlast bogati postavlja sve važne likove u opreku prema takvoj vlasti. „Godina opasnog življenja“ nije samo život u sjeni političkog puča nego i primjer borbe za istinu unutar koje ideologije i dijelovi političkog spektra nisu bitni. Političari su odgovorni za svoje obećanja, novinari su odgovorni za svoje priče. Zbog toga je razočaranje trajni motiv ovog filma. Ono opće, razočaranje u sustav, i ono pojedinačno, razočaranje u ljude. Ljubavna priča između Byrant i Hamiltona služi kao vezivno tkivo. Hamilton će biti prisiljen odrediti prioritete, a kad se događaji krenu smjenjivati shvatit će da čežnja za uspjehom ne znači ništa ako do njega gaziš preko leševa. U ovom konkretnom slučaju, kao da nam poručuje film, to čak nije ni metafora.

Image result for the year of living dangerously movie

Živimo u vremenu lažnih vijesti koje se objavljuju bez provjere samo da bi ostvarili klikove i političke bodove. Moguće je napisati da je otac jednog političara ubijao ljude iako jednostavnom pretragom možemo doći do demantija informacije. Moguće je optužiti za zlostavljanje iako to ne možemo provjeriti. Te vijesti izlaze u medijima i oni rijetko kad za njihovu neistinitost snose odgovornost. „Godina opasnog življenja“ u tom je smislu itekako aktualan film jer progovara o odgovornosti za napisane vijesti. Svijet u kojem se odvija radnja je surov i brzo se mijenja. Frakcije smjenjuju jedna drugu, a kultovi nepogrešivog vođe dižu se i padaju. U takvom svijetu valja biti oprezan. Odgovornost političara za obećanja razmjerna je određivanju prioriteta i skaliranju odgovornosti. Dobar novinar mora biti idealist, ali mora istodobno biti realan. Kritičko razmišljanje ne može škoditi. „Godinu opasnog življenja“ zbog toga vrijedi pogledati.

Možda ne trebamo vjerovati svemu što netko kaže. Možda ne trebamo vjerovati svemu što pročitamo. Možda ne trebamo, poput Kwana, izvjesiti poruku odgovornima da počnu misliti na narod dok ga još ima, ali moramo biti iskreni prema sebi. To je također kvaliteta koje nam previše i za početak će morati biti dovoljno.

Oglasi