Kad se radnja odvija sporo često je teško zadržati koncentraciju. Kod takvih filmova ne smiješ skrenuti pogled, ali ih ne smiješ ni preporučiti svakome. Film „Izgaranje“ korejskog redatelja Chang-Dong Leeja takva je vrsta filma. Labavo inspiriran kratkom pričom Harukija Murakamija „Izgaranje“ govori o slučajnom susretu dvoje ljudi koji razvijaju simpatiju u odnos koji ima potencijal prerastanja u nešto romantično. Njihovi dijalozi odvode nas prema egzistencijalizmu, a džez soundtrack i perfektna fotografija navode na zaključak kako se pred našim očima odvija vizualna poezija. To ne čudi ako se zna da je upravo „Poezija“ film koji je prva asocijacija na ovog redatelja. „Izgaranje“, kao ni „Poezija“, nije film za svakoga. Dvoje mladih ljudi naći će se u procijepu, a film će nadići okvire žanra i povremeno iz art filma i umjetnosti zaći u sfere trilera i misterije. Kako bi to žongliranje žanrovima bilo izvedeno kako treba bilo je nužno zadržati pažnju gledatelja, a to kroz ovakvu vrstu filma nije nimalo lako.

Kad se cerebralac i paraplegičar dogovore da će surađivati sa balkanskom mafijom u Srbiji jer na invalide nitko, pa ni policija, ne gleda ozbiljno možemo očekivati gomilu nepredviđenih situacija. Definicija dobre komedije su upravo nepredviđene situacije, a mađarski film „Ubojice na kotačima“ ima nekoliko genijalnih momenata koje će prepoznati svatko tko je ikada susreo osobe s invaliditetom koje teže za samostalnošću, ne igraju na sažaljenje i ne traže da im netko ispunjava želje jer, eto, imaju posebne potrebe.

Za neke filmove znamo reći da „zaslužuju Criterion tretman“. Digitalna obnova filma, njegova prilagodba visokoj rezoluciji, kao i izrazito značajan i obilan popratni materijal postali su značajke Criterion izdanja koje usput služe i približavanju klasika novim generacijama. Naletim tako s vremena na vrijeme na neki klasik u tom ruhu i uvijek se iznova začudim kako kadrovi izgledaju moćno, kako priča dobiva na snazi i kako teza da je „film vizualna poezija“ postaje stvarna. „Onibaba“, japanski film za koji je i Friedkin rekao da je nešto najstrašnije što je ikad pogledao, posljednji je u nizu takvih filmova.

“Lako je živjeti zatvorenih očiju” nije samo prvi stih refrena pjesme „Strawberry fields forever“. To je metafora društvenog sljepila, odnosa prema represiji i ograničavanju slobode. Ako u interpretaciju Lennonove pjesme uđemo još dublje i nadodamo i nastavak „misunderstanding all you see“ dobit ćemo genezu većine zabluda i ograničenja koja si pojedinac nameće u tiraniji, represiji ili promašenoj ideologiji. Tu film Davida Truebe ima smisla. Već u prvim kadrovima u kojima profesor engleskog djeci objašnjava vrijednost pjesme „Help“ navodeći ih da propitkuju svijet oko sebe pitanjem što taj krik znači dobivamo dojam kako se najlakše prepustiti, ići linijom manjeg otpora i šutjeti. Za nešto više, potrebno je razmišljati.

Mac, glavni junak ove serije, sa svojim je suborcem nazivan „ubojicom civila“ i „koljačem djece“, a slično kao u spomenutoj pjesmi umjesto parada i priznanja kod kuće ga je dočekao sram i okretanje glave. Bez namjere da ovim tekstom ulazim u apologiju zločina, „Quarry“ sjajno funkcionira kao karakterna drama u kojoj se moralne vertikale dovode do apsurda, a definicija morala u pitanje. To nas, prirodno, dovodi do naslovnog, općenitog pitanja: Što nam „Quarry“ govori o veteranima?

“Izgubljeni grad Z” možemo gledati isključivo kao film iako je možda zabavniji kao posveta fanatizmu i opsesiji. Percy, glavni lik ovog, po svemu ambicioznog filma, pokazuje odlike čovjeka koji je do te mjere posvećen otkrivanju nepoznatog, izgubljenog grada da se u slučaju neostvarivanja te ambicije čitav život smatra – promašenim. Na isti, iako drugačiji način, u “Whiplashu” opsesija zamjenjuje realnost života i dovodi do opsesije koju je nemoguće razumjeti ako ju se samo promatra izvana.