Za neke filmove znamo reći da „zaslužuju Criterion tretman“. Digitalna obnova filma, njegova prilagodba visokoj rezoluciji, kao i izrazito značajan i obilan popratni materijal postali su značajke Criterion izdanja koje usput služe i približavanju klasika novim generacijama. Naletim tako s vremena na vrijeme na neki klasik u tom ruhu i uvijek se iznova začudim kako kadrovi izgledaju moćno, kako priča dobiva na snazi i kako teza da je „film vizualna poezija“ postaje stvarna. „Onibaba“, japanski film za koji je i Friedkin rekao da je nešto najstrašnije što je ikad pogledao, posljednji je u nizu takvih filmova.
„Onibaba“ je bez ikakve sumnje dokaz teze o vizualnoj poeziji, ali je isto tako i propitkivanje do koje razine se može spustiti čovjek kad se čini da mu ništa ne preostaje. Postoji li, na raznini nagona, razlika između čovjeka i životinje? Jesmo li, na koncu, kad je najteže samo lešinari koji se bore da prežive? „Onibaba“ se, u okvirima vremena u kojem je nastala, igra s tim tezama, a stravičnost priče postat će očita tek u posljednjem, najefektnijem dijelu filma. Djelomično bazirana na samurajskoj legendi, napisana i režirana velikana kakav je Kaneto Shindo, „Onibaba“ nam priča o onom najgorem u ljudima. Posesivnost, ljubomora, ubojstvo. No, je li sve to tako jednostavno osuditi kako se čini?
U središtu priče nalaze se dvije žene. Snaha i svekrva nastoje preživjeti u ratom zahvaćenom Japanu. Četrnaesto je stoljeće, usjevi su propali, glad je velika, a rat ne pita nego samo dolazi i odvodi, bez obzira na koju stranu. Žene su ostavljene da se snalaze kako znaju, a njihov način preživljavanja plod je tih surovih okolnosti. Shindo se ne libi pokazati tu vizualnost. Njegova kamera hvata beznađe i sivilo, cijeli film se doima kao fotografirana pustoš. Što bismo sve napravili da preživimo? Odgovor je zastrašujuć. Animalno i ljudsko se isprepliću do krajnjih granica, nije važno govorimo li o preživljavanju ili o strasti. Beznađe i seks su u fikciji često išli ruku pod ruku, no rijetko je gdje to prikazano ovako grafički uspjelo kao u ovom filmu. Po tom segmentu, nikako se ne bi reklo da je „Onibaba“ nastala 1964. godine. Nakon tih, primalnih nagona, „Onibaba“ obrađuje i posesivnost i ljubomoru. Situacija u kojoj se dvije žene nalaze neizbježno će dovesti do generacijskog jaza, no čini se kako one već dugo nemaju ništa zajedničko. Središte njihovih života je rupa (što je i jedan od internacionalnih prijevoda ovog filma) u koju se zakopava sve ono, stvarno i metaforički, loše.
Kad smo očajni, pokušat ćemo sve kako bismo zadržali privid normalnosti. „Onibaba“ pokazuje kako je nemoguće pretvarati se da rupa ne postoji. Jedini izlaz iz košmara je njeno prihvaćanje, a da bi to bilo moguće morat ćemo ono grubo, ružno i unutarnje pokazati svijetu. Morat ćemo, pojednostavljeno, sve smeće iz rupe iznijeti van. Što se krije pod tim maskama? Hoće li se obje žene biti u stanju suočiti s vlastitom amoralnošću? Čini se da nam redatelj poručuje da njima sreća nije suđena. Svi se moramo suočiti s vlastitim demonima. Netko to čini više, a netko manje uspješno. No, rijetko tko to čini ovako ljudski i iskreno zastrašujuće kao likovi u ovom filmu.
Zbog vrhunske fotografije i režije, općenito govoreći atmosfere, isplati se pogledati ovaj film i zahtjevniji će filmofili uživati i u njegovoj prvoj polovici. Svako podsjećanje na Belu Tarra ili Elema Klimova je u potpunosti opravdano. Užase rata uvijek prati degradacija ljudskosti. No, ljubitelji strave doći će na svoje na kraju. „Onibaba“ je dokaz da za dobar horor ne trebaš hektolitre krvi i mesa. Dovoljna je samo tamna strana ljudskosti s prstohvatom mistike.
To, i danas i nekad, rijetko tko pogađa bolje od Japanaca.
Ekranizacija 