DANČI BIRA:ONIBABA” – Putovanje tamnom stranom ljudskosti

Za neke filmove znamo reći da „zaslužuju Criterion tretman“. Digitalna obnova filma, njegova prilagodba visokoj rezoluciji, kao i izrazito značajan i obilan popratni materijal postali su značajke Criterion izdanja koje usput služe i približavanju klasika novim generacijama. Naletim tako s vremena na vrijeme na neki klasik u tom ruhu i uvijek se iznova začudim kako kadrovi izgledaju moćno, kako priča dobiva na snazi i kako teza da je „film vizualna poezija“ postaje stvarna. „Onibaba“, japanski film za koji je i Friedkin rekao da je nešto najstrašnije što je ikad pogledao, posljednji je u nizu takvih filmova.

Image result for onibaba 1964

„Onibaba“ je bez ikakve sumnje dokaz teze o vizualnoj poeziji, ali je isto tako i propitkivanje do koje razine se može spustiti čovjek kad se čini da mu ništa ne preostaje. Postoji li, na raznini nagona, razlika između čovjeka i životinje? Jesmo li, na koncu, kad je najteže samo lešinari koji se bore da prežive? „Onibaba“ se, u okvirima vremena u kojem je nastala, igra s tim tezama, a stravičnost priče postat će očita tek u posljednjem, najefektnijem dijelu filma. Djelomično bazirana na samurajskoj legendi, napisana i režirana velikana kakav je Kaneto Shindo, „Onibaba“ nam priča o onom najgorem u ljudima. Posesivnost, ljubomora, ubojstvo. No, je li sve to tako jednostavno osuditi kako se čini?

Related image

U središtu priče nalaze se dvije žene. Snaha i svekrva nastoje preživjeti u ratom zahvaćenom Japanu. Četrnaesto je stoljeće, usjevi su propali, glad je velika, a rat ne pita nego samo dolazi i odvodi, bez obzira na koju stranu. Žene su ostavljene da se snalaze kako znaju, a njihov način preživljavanja plod je tih surovih okolnosti. Shindo se ne libi pokazati tu vizualnost. Njegova kamera hvata beznađe i sivilo, cijeli film se doima kao fotografirana pustoš. Što bismo sve napravili da preživimo? Odgovor je zastrašujuć. Animalno i ljudsko se isprepliću do krajnjih granica, nije važno govorimo li o preživljavanju ili o strasti. Beznađe i seks su u fikciji često išli ruku pod ruku, no rijetko je gdje to prikazano ovako grafički uspjelo kao u ovom filmu. Po tom segmentu, nikako se ne bi reklo da je „Onibaba“ nastala 1964. godine. Nakon tih, primalnih nagona, „Onibaba“ obrađuje i posesivnost i ljubomoru. Situacija u kojoj se dvije žene nalaze neizbježno će dovesti do generacijskog jaza, no čini se kako one već dugo nemaju ništa zajedničko. Središte njihovih života je rupa (što je i jedan od internacionalnih prijevoda ovog filma) u koju se zakopava sve ono, stvarno i metaforički, loše.

Image result for onibaba 1964

Kad smo očajni, pokušat ćemo sve kako bismo zadržali privid normalnosti. „Onibaba“ pokazuje kako je nemoguće pretvarati se da rupa ne postoji. Jedini izlaz iz košmara je njeno prihvaćanje, a da bi to bilo moguće morat ćemo ono grubo, ružno i unutarnje pokazati svijetu. Morat ćemo, pojednostavljeno, sve smeće iz rupe iznijeti van. Što se krije pod tim maskama? Hoće li se obje žene biti u stanju suočiti s vlastitom amoralnošću? Čini se da nam redatelj poručuje da njima sreća nije suđena. Svi se moramo suočiti s vlastitim demonima. Netko to čini više, a netko manje uspješno. No, rijetko tko to čini ovako ljudski i iskreno zastrašujuće kao likovi u ovom filmu.

onibaba

Zbog vrhunske fotografije i režije, općenito govoreći atmosfere, isplati se pogledati ovaj film i zahtjevniji će filmofili uživati i u njegovoj prvoj polovici. Svako podsjećanje na Belu Tarra ili Elema Klimova je u potpunosti opravdano. Užase rata uvijek prati degradacija ljudskosti. No, ljubitelji strave doći će na svoje na kraju. „Onibaba“ je dokaz da za dobar horor ne trebaš hektolitre krvi i mesa. Dovoljna je samo tamna strana ljudskosti s prstohvatom mistike.

To, i danas i nekad, rijetko tko pogađa bolje od Japanaca.

IMDB

Oglasi