Što nam “QUARRY” govori o veteranima?

Rijetko što se danas ocjenjuje tako paušalno kao ratni veterani. Slušao sam jučer pjesmu Erica Booglea „And the Band played Waltzing Matilda“ o veteranima Prvog svjetskog rata i tu, na  neki način, pronašao inspiraciju za ovaj tekst. „Quarry“ je, slično kao i ta pjesma, priča o veteranima. U ovom slučaju riječ je o Vijetnamskom ratu, sukobu koji je ušao u popularnu kulturu preko filmova i knjiga do te razine da ga je teško smatrati dijelom samo američke kolektivne svijesti. Mac, glavni junak ove serije, sa svojim je suborcem nazivan „ubojicom civila“ i „koljačem djece“, a slično kao u spomenutoj pjesmi umjesto parada i priznanja kod kuće ga je dočekao sram i okretanje glave. Bez namjere da ovim tekstom ulazim u apologiju zločina, „Quarry“ sjajno funkcionira kao karakterna drama u kojoj se moralne vertikale dovode do apsurda, a definicija morala u pitanje. To nas, prirodno, dovodi do naslovnog, općenitog pitanja: Što nam „Quarry“ govori o veteranima?

Slikovni rezultat za quarry series

Suočen sa svijetom u kojem se ne snalazi, obilježen novinskim natpisima o pokolju u jednom vijetnamskom selu, Mac nastoji pronaći način da živi normalan život. Međutim, žig koji mu je nametnut od strane medija sve je teže podnositi, a obitelj koja ga kod kuće čeka također nije imuna na sveopću osudu. „Quarry“, što je nadimak glavnog lika, shvaća kako je „vrijeme ponosa i slave“ nešto čemu se možeš nadati kao mladac, ali da za „ideale ginu budale“ i da je njegova perspektiva nakon povratka – izgubljena. Ovdje se možemo vratiti na apsurd osude pojedinca zbog postupaka u vihoru rata, možemo razgovarati o nerazumijevanju onih koji su „ostali kući“, ali jedan od ključnih trenutaka serije događa se upravo u trenutku kad Mac dolazi ocu i maćehi tražeći pomoć. Novac ne pomaže u ovoj situaciji. Okretanje glave postaje dodatno naglašeno. Nitko Maca ni ne pita što se dogodilo. Svoj sram zbog onoga što pretpostavljaju skrivaju iza ponuđenog čeka. Jer, ako predaju ček možda ga više neće morati gledati.

Daleko od toga da je Mac moralno ispravan lik. Njegovo nesnalaženje u „zemlji slobodnih i hrabrih“ vrlo je brzo iskorišteno za potrebe svojevrsnog lovca na glave. Mac će postati klasični plaćenik. Serija nam servira tezu kako ni u uniformi nije radio ništa drugo ni drugačije. Onda je bio plaćenik politike pod krinkom ideala, ovako barem radi za novac. Tropa moralno ispravnog ubijanja nije ništa nova u ovakvoj vrsti fikcije, a manipulacija osjećajima također sjajno funkcionira kao katalizator radnje. Zemlja u koju se Mac vraća dijametralno je suprotna od one koju je napustio. Zemlja koja je započela Vijetnamski rat bitno je drugačija od zemlje koja je iz njega izašla. Upravo način završetka rata, taj poraz prikazan kao pobjeda, ustvari je paradigma onoga što Mac proživljava. Svjestan je maske i laži koje su mu servirani, svjestan je da SAD u kojem se nalazi nipošto nije zemlja za koju se borio. Tu odabire put plaćenika, tog „moralno ispravnog“ ubojice koji u svojim postupcima nalazi opravdanje za ono što je činio u Vijetnamu. Uvjeravajući se, dakako, da sa svakim zadatkom svijet čini boljim.

Slikovni rezultat za quarry series

SAD je zemlja koja će s ponosom slaviti 4. srpanj. SAD je zemlja koja će ponosno isticati „star-spangled banner“ gdje god stigne, ali i zemlja koja će se igrati svjetskog policajca kad god to odgovara njenim interesima. Što se krije iza Macovih postupaka u Vijetnamu? Je li on zbilja „koljač civila“ i „ubojica djece“ ? Posljednja epizoda nam otkriva odgovore na ta pitanja, ali i prikazuje nam izvor njegovih trauma. Maske konačno padaju, a baš ta epizoda skriva neke od najbrutalnijih scena koje smo ove godine mogli vidjeti na malim ekranima. Zadnja epizoda „Quarryja“ jedna je od najboljih epizoda bilo koje serije ove godine, a sve dileme s kojima se Mac suočava postaju karikaturalne, a istodobno i kristalno jasne. Zato ovaj tekst nije klasična recenzija, zato je on preporuka. Jer, odgovor na pitanje „Što nam „Quarry“ govori o veteranima?“ nameće se sam od sebe.

Traumatizirane ljude lako je izmanipulirati. U Macovom slučaju manipulacija počinje ranije nego što se misli. Trauma, saznajemo iz serije, nije ograničena na protagonista. Ona se prenosi na njegovu obitelj i okolinu. Lako je osuditi nekoga bez da poznajemo okolnosti. Koliko god se „kleli u pretpostavke“, moramo znati da na temelju njih ne smijemo uskraćivati šansu. Klasična greška je gledanje tadašnjih stvari iz današnje perspektive. Mac je, kao i svi ostali ratni veterani, bio tamo. Trauma gleda stvari drugačije jer nikad nije bila u stanju okrenuti glavu.

Za razliku od nas.

Oglasi