Kad se radnja odvija sporo često je teško zadržati koncentraciju. Kod takvih filmova ne smiješ skrenuti pogled, ali ih ne smiješ ni preporučiti svakome. Film „Izgaranje“ korejskog redatelja Chang-Dong Leeja takva je vrsta filma. Labavo inspiriran kratkom pričom Harukija Murakamija „Izgaranje“ govori o slučajnom susretu dvoje ljudi koji razvijaju simpatiju u odnos koji ima potencijal prerastanja u nešto romantično. Njihovi dijalozi odvode nas prema egzistencijalizmu, a džez soundtrack i perfektna fotografija navode na zaključak kako se pred našim očima odvija vizualna poezija. To ne čudi ako se zna da je upravo „Poezija“ film koji je prva asocijacija na ovog redatelja. „Izgaranje“, kao ni „Poezija“, nije film za svakoga. Dvoje mladih ljudi naći će se u procijepu, a film će nadići okvire žanra i povremeno iz art filma i umjetnosti zaći u sfere trilera i misterije. Kako bi to žongliranje žanrovima bilo izvedeno kako treba bilo je nužno zadržati pažnju gledatelja, a to kroz ovakvu vrstu filma nije nimalo lako.
Chang-Dong Lee je redatelj čiji su kadrovi dugi, obraća pažnju na detalje i često ih koristi kao izvor naracije. Kad se dvoje glavnih likova susretne na naizgled nebitnoj tomboli on će njoj pokloniti sat. Uloga tog sata u kasnijem razvoju radnje postat će izrazito važna jer vrijeme u ovom filmu prolazi sporo, a imat ćemo osjećaj da nam i likovi nestaju pred očima. Već u prvom dijalogu u kojem se pitaju što je stvarno, a što ne i koliko to ovisi o tome u što želimo vjerovati vidjet će se kako je motiv nestanka nešto što će nas konstantno pratiti. Spor razvoj radnje i pripovijedanje kamerom dovode u sumnju kako je redatelj htio da u ovaj film uložimo svu pozornost kako bi nam kasnije trud vratio s kamatama. Jer, isplati se pogledati ovaj film. Mora se obratiti pažnja na svaki detalj i na svaki dijalog, ali sve skupa složit će se u skladnu cjelinu u kojoj će potisnuti osjećaji – kako kod likova tako i kod gledatelja – izaći na vidjelo.
Lee Jong-su je pisac koji nam služi i kao narator. Gotovo da čitav film gledamo kroz njegove oči, a njegova dječačka fascinacija ljepotom djevojke Hae-mi nešto je u čemu se lako prepoznati. Požuda će prerasti u strast, na trenutak će se činiti i obostranu, da bi zatim redatelj promijenio perspektivu i odnos koji je imao potencijal pretvorio u ljubavni trokut. Taj trokut razvija se u smjeru koji ne može opstati, ali glavni lik u njemu ostaje zato što je svjestan da je to jedini način da se zadrži blizu djevojci koja ga fascinira. Film se poigrava kadrovima kao što je ples u toplesu u zalasku sunca uz sugestivnu glazbu dok nam ne bude jasno kako se između dvojice fascinantnih muških likova nikad neće razviti prijateljstvo. Oni su prije svega konkurencija, a strpljenje se polagano gubi. No, način i razlog gubljenja tog strpljenja razlikuje se kod obojice i nećemo ga otkriti do kraja filma.
Spor ritam filma dao je prostora glumcima da pokažu svoje umijeće. Iako su neke scene, kao i film općenito, preduge sa lica glumaca moguće je pročitati sve. U njihovim gestama možemo vidjeti izgubljenost, strah, zanesenost, sreću, tugu i nelagodu. Svaka od tih emocija pogođena je taman koliko treba, a jedino što se može zamjeriti je to što čitavo trajanje nije skraćeno za barem 45 minuta. Bez obzira na to „Izgaranje“ je izvrstan film koji svojom kombinacijom književne adaptacije i vizualnog pristupa očarava pa mu se može oprostiti i prespor ritam i predugo trajanje. Mi sagorijevamo s njim, a kad konačno dođe trenutak da naplatimo uloženo vrijeme imamo osjećaj da ga nismo izgubili bez veze. To mi se čini i najvažnije. Nije problem kad film odabere ovakav pristup, problem je kad imaš osjećaj da si vrijeme uložio u ništa.
„Izgaranje“ je teško kategorizirati samo u jedan žanr. Kao da smo izgubljeni u nekoj vrsti naracije u kojoj ne znamo što je stvarno pa na trenutak gledamo ljubavnu dramu, na trenutak socijalnu priču, a na trenutak punokrvni triler. Žanrovi se mijenjaju zajedno s očekivanjima. Priča na kojoj je film zasnovan zapravo je postmodernističko čitanje Williama Faulknera čemu je odana posveta u dijalogu kojem na stolu svjedoči poluotvorena Faulknerova knjiga. U završetku te scene jedan će od likova reći drugom kako je osoba do koje im je stalo „iščezla poput dima“.
To iščeznuće, kao nuspojava „Izgaranja“, bilo je očekivano. Kako se film približavao kraju tako sam si postavljao pitanja što je u naraciji stvarno, a što ne. Dim je ovdje nekakva vrst metaforičke zavjese koja me podsjetila na „Noćne životinje“ u kojima se stvarnost i fikcija isprepliću do razine na kojoj je nemoguće odrediti što je stvarno. Izmišljanje priča, kao i to da je stvarno ono što sami takvim napravimo, lajtmotiv je filma. „Izgaranje“ je potpuno tek onda kad mu se prepustiš.
Za likove u ovome filmu ono ovisi o perspektivi. O tome u što oni vjeruju, a u što vjerujemo mi. Odabir usmjerava radnju. To je zahtjevno i prije ili kasnije nešto mora izgorjeti do kraja.
Ako nas pritom još i iznenadi, tim bolje.
Ekranizacija 