Ponekad se postavlja pitanje zašto ljudi žele istraživati nepoznate predjele? Što je to što nas gura naprijed i stalno tjera da se pitamo gdje su granice mogućnosti? Možemo li reći kako se iza takvih nastojanja krije katalizator evolucije? „Prvi čovjek“, film Damiena Chazellea, tjera na takva pitanja i upućuje da postavimo još nekoliko važnijih. Kad smo to prestali stremiti zvijezdama da bi se udavili u stranicama crne kronike? Kad smo se to zaokupili međusobnim razlikama da bi prestali razmišljati o onom što nas spaja? Jer, htjeli to ili ne 20. srpnja 1969. fokus je bio na onom što možemo postići kao vrsta, a ne na razlikama između nas iako su, priznajem, upravo razlike bile gorivo svemirske utrke.
„Prvi čovjek“ nam naslovom daje do znanja koga će staviti u središte priče. Ryan Gosling kao Neil Armstrong je naprosto briljantan. Iako sam prije gledanja filma čuo nekoliko kritika koje mu zamjeraju da ne pokazuje emocije i da je „mrtvo puhalo“ moram reći kako to nikako nije točno. Da, to nije onaj raspjevani i rasplesani Gosling iz „La la landa“, to nije niti glavni junak novoga „Blade Runnera“; ovaj Gosling je osoba od krvi i mesa koja svoje emocije itekako pokazuje što se, sjajnim postupcima, vidi u detaljima.
Posebna vrijednost filma očituje se u manjku patetike iako je prostora za nju itekako bilo. Momenti koji jesu patetični imaju svrhu, ali ovaj film je ostavljao prostora za daleko patetičniju priču. Svemirska utrka nije lagana. Chazelle nam daje do znanja da se sve odvija u vrijeme Hladnoga rata i da su Sovjeti u svemu što je prethodilo slijetanju na Mjesec bili uspješniji od Amerikanaca. Nastavno na Kennedyjev govor u kojem je obećao slijetanje na Mjesec do kraja desetljeća NASA je odlučila pred Sovjete postaviti cilj zbog kojeg će i oni morati početi ispočetka. Obuka za astronaute koji će zakoračiti na Mjesec mogla je početi.
Neil Armstrong, kao čovjek obilježen osobnom tragedijom nije bio prvi izbor, ali okolnosti koje su dovele do slijetanja Apolla 11 na Mjesec učinile su upravo njega dijelom povijesti. Antologijske riječi o „malom koraku za čovjeka, ali velikom za čovječanstvo“ postale su ilustracija napretka koji je ljudskoj vrsti ugrađen u DNK i zbog kojeg će, čak i kad se nešto čini nemogućim, uvijek ići naprijed. Film treba pohvaliti i zbog toga što nije zanemario kritičnost prema projektu Apollo koja je dolazila od američkih poreznih obveznika i onih koji su u općoj klimi šezdesetih bili izuzeti od mogućnosti da idu na Mjesec. Pjesma u kojoj Afroamerikanac pjeva kako gladuje da bi bijelac mogao šetati po Mjesecu važan je trenutak filma jer nam ponovno daje do znanja da, iako je put na Mjesec jedna od najstarijih ljudskih maštarija, možda postoji bolji način kako utrošiti novac. Zbog toga i Hladni rat treba promatrati u drugom kontekstu. Jer, da nije bilo konkurencije Hladnoga rata vjerojatno ne bi bilo ni puta na Mjesec. Iz današnje perspektive možemo argumentirati kako su upravo takvi pothvati ono što nas podsjeća da smo svi na ovom planetu prije svega ljudi, a tek onda sve ostalo.
Dodatnu vrijednost filmu daje i sjajna uloga Claire Foy koja je nakon izvanredne uloge kraljice Elizabete u „Kruni“ i ovdje pokazala glumačko umijeće pa bez pardona mogu reći kako je jedan od mojih favorita za Oskara na nadolazećim nagradama. „Prvi čovjek“ treba promatrati u tom kontekstu. Film je to koji budi nadu u ljudsku vrstu općenito, ali i veliča upornost karaktera koji ne odustaje pred preprekama. Pritom, nije nimalo nebitno što je izbjegao veličanje patriotizma koje je inače svojstveno američkom filmu. „Prvi čovjek“ je upravo ono što mu i naslov govori: film o prvom čovjeku koji je hodao Mjesecom. Priča je sama po sebi fascinantna i ne treba joj dodatno uljepšavanje. To je prepoznao i Gosling pa Armstrong u njegovoj izvedbi plijeni upornošću i savladavanjem prepreka, a ne naglašavanjem objektivne tragedije koju su on i obitelj prošli.
Režijski je Chazelle odradio odličan posao. Sjajna montaža, fotografija koju potpisuje Linus Sandgren, perfektno korištenje zvuka i glazbe i kombiniranje 16mm i 35mm filma daje pojedinim dijelovima filma dokumentaristički izgled pa više nismo sigurni gledamo li igrani film ili dokumentarni isječak iz šezdesetih. Vrlo rijetko se naiđe na ovako kompletan film kojem je gotovo nemoguće naći zamjerku i za koji će se sigurno u ovogodišnjoj sezoni nagrada naći prostora. Zbog svega toga, „Prvi čovjek“ je jedan od najboljih filmova 2018., ali isto tako i film koji se, ako to ikako možete, isplati pogledati u kinu.
Ekranizacija 