“Izgubljeni grad Z” možemo gledati isključivo kao film iako je možda zabavniji kao posveta fanatizmu i opsesiji. Percy, glavni lik ovog, po svemu ambicioznog filma, pokazuje odlike čovjeka koji je do te mjere posvećen otkrivanju nepoznatog, izgubljenog grada da se u slučaju neostvarivanja te ambicije čitav život smatra – promašenim. Na isti, iako drugačiji način, u “Whiplashu” opsesija zamjenjuje realnost života i dovodi do opsesije koju je nemoguće razumjeti ako ju se samo promatra izvana. Možda je upravo tu problem i mlakih kritika ovog avanturističkog filma, koji povremeno koketira i s kostimirkom, jer udubljivanje u radnju nije nešto što je lako postići. Tome ne pomaže ni vrlo često usporeni tempo filma. Razina koncentracije koju traži naprosto očekuje od gledatelja da pogodi trenutak za gledanje, a taj luksuz je danas teško očekivati.
Charlie Hunnam, međutim, ovdje je u vrlo zreloj ulozi. “Sin Anarhije” je bio tek treći izbor za ulogu glavnog glumca u ovom filmu (iza Brada Pitta i Benedicta Cumberbatcha), ali je svojom postojanošću izvedbe uspio ostaviti dojam kako je opsesija nešto sasvim prirodno i kako je “Izgubljeni grad Z” metafora borbe s vjetrenjačama i zastarjelim, eurocentričnim koncepcijama. Danas su opsesije prilično neuvjerljive, vodeće pozicije centara moći drže mahom karikaturalne ličnosti, pa se i u društvo uvukla apatija. Baš zbog te apatije svaka opsesija graniči s ludošću, a svako inzistiranje na suprostavljanju na kihotovsku borbu.
Sve to zajedno, međutim, ne bi film učinilo zanimljivim, ostao bi na razini prosječnog filozofskog traktata o europskim divljacima i naivnim, razvijenijim domorocima, da nije bilo fantastične fotografije (Darius Condidji) i režije (James Gray) koja je čitavoj pustolovini davala dokumentaristički prizvuk. Filozofski je pristup još jasniji uz lica urođenika i opasnu amazonsku prašumu, jer monolog uz koji Fawcett promatra okolinu uz melankoličnu glazbu uspoređuje iskrenu divljinu civilizirane Amazone s prijetvornom civiliziranošću divlje Europe. To sve dodatno dobiva na snazi Prvim svjetskim ratom. Nedvosmisleno nam se daje do znanja kako je takva razina klanja i nepoštovanja prirode i ljudskog života, u “zaostaloj i nerazvijenoj” divljini – nezamisliva. Misli se tokom filma igraju asocijacijama. Što onim očitim, poput Herzogova “Aguirrea” (s kojim ga je usporedio i Marko Njegić u “Slobodnoj”), što onim manje uočljivim poput već spomenutog “Whiplasha” ili “Apokalipse danas”.
Opsesija je ista, fanatizam također. Nije čudno da je Amazonija Fawcettovo “Srce tame”, a “Izgubljeni grad Z” metafora konačnog spuštanja iz eurocentrične zablude tako jasne kad jednom shvatiš da za nju nema nikakvog razloga. Uostalom, Europa tog vremena svjetsku prevlast prepušta SAD-u, a da toga nije ni svjesna. U sjećanje dolazi dekadentnost koja se grčevito drži za ostatke svoje nekadašnje veličine. Tu na svoje dolaze likovi poput Fawcetta. Njihove su opsesije dobrodošle jer daju nadu, ali i podgrijavaju promjenu. Svijet je veći od uskih pogleda, pa makar “Grad Z” i ostao samo metafora.
Dok otvoreni kraj možemo smatrati dobitkom filma, u skladu s predloškom i povijesnom podlogom, nedostatkom možemo smatrati nedovoljno naglašeno ludilo i poremećenost u koju opsesija neminovno vodi. To ludilo mogli smo lakše primijetiti uz Sienu Miller kao njegovu ženu i Roberta Pattisona kao Henryja Costina nego u trenucima u kojima se Fawcett bori sam sa sobom. Takvih je trenutaka, takvih unutarnjih dilema, naprosto bilo premalo. Tom Holland kao njegov sin Jack samo dodatno naglašava potrebu za razumijevanjem i empatijom. On postaje glas razuma koji priznaje stvarnost u kojoj je spas moguć samo u idealizmu. Istom idealizmu kojeg njegovu ocu nikad nije nedostajalo.
Ne znamo tko je bio u pravu u toj raspravi, u tom srazu. Ludilo je ostalo prisutno, ali nenaglašeno. Realnost je utišana. Završni čin stoga i nema takvu jačinu kakvu bi možda morao imati. Uz još koji prstohvat ludila i film bi bio bolji.
Iako, nije jednom rečeno, da je tanka granica između luđaka i genija.
Ekranizacija 