Kad se cerebralac i paraplegičar dogovore da će surađivati sa balkanskom mafijom u Mađarskoj jer na invalide nitko, pa ni policija, ne gleda ozbiljno možemo očekivati gomilu nepredviđenih situacija. Definicija dobre komedije su upravo nepredviđene situacije, a mađarski film „Ubojice na kotačima“ ima nekoliko genijalnih momenata koje će prepoznati svatko tko je ikada susreo osobe s invaliditetom koje teže za samostalnošću, ne igraju na sažaljenje i ne traže da im netko ispunjava želje jer, eto, imaju posebne potrebe.
„Ubojice na kotačima“ igraju se s konvencijama. Već na početku postaje jasno kako je naš glavni junak Rupaszov (Szabolcs Thuróczy) jedan od onih likova koji će se obračunavati sa svojim prošlim životom na način da komplekse projicira na ljude koji su mu najbliži. Ta pojava nije nova i nju vidimo svuda oko sebe, ali način na koji Rupaszov kreće u svijet podsjeća na obračun s njim. Svijet je kriv što je taj bivši vatrogasac postao invalid i svijet će mu za to platiti. Ako pritom ubije nekoliko ljudi za balkansku mafiju, tim bolje.
Tropa neprilagođenog junaka uobičajen je za ovakve komedije. Ono na što nismo navikli je invaliditet glavnih junaka. Filmski, invaliditet je dosad sjajno obrađen u filmovima kao što su „Moje lijevo stopalo“, „Rory O’ Shea je bio ovdje“ ili „Nedodirljivi“, ali rijetko kad su osobe s invaliditetom kao ovdje otišle u ekstrem. Ovdje imamo romantizirani kriminal u prvom planu, invaliditet tek kao moment koji pojačava suosjećanje. Igra u koju nas uvlači redatelj Atilla Till kreće možda malo presporo, a trenutak u kojem Zoli (Zoltán Fenyvesi) odbija tražiti sredstva za neophodnu operaciju od oca čini se nevažnim. Kreativni Zoli surađuje s Barbom (Adám Fekete) na grafičkom romanu koji reflektira likove iz stvarnog života. Više ne znamo što je fikcija, a što stvarnost. Odgovor na pitanje što je fikcija, a što stvarnost postaje središnje pitanje filma. Odgovor je to koji ćemo čekati do kraja filma.
„Ubojice na kotačima“ u tom trenutku postaju film u filmu. S jedne strane gledamo mafijaške obračune u kojima glavnu ulogu igra invalid, a s druge strane gledamo dvojicu invalida koji pišu grafički roman koji govori o stvarnom životu i kompleksima koji nadilaze invaliditet i u biti su potpuno ljudski. U tom smislu postoje izvjesne sličnosti s odličnim filmom „Hrđa i kost“. „Ubojice na kotačima“ imaju i svoje mane. Riječ je o predvidljivom filmu kojem nije problem pogoditi kraj, ali iz kojeg se može puno naučiti. Prije svega to da ne postoje manjine koje su prirodno „dobre, lijepe i pametne“ nego da i među njima, kao i među svim ljudima ima idiota, kriminalaca i neodgovornih budala.
Čak i da je to jedino što iz tog filma možemo naučiti, vrijedno je truda.
Ekranizacija 