Smrt može biti razlog za smijeh. Još je Neil Gaiman rekao kako je jedan od osnovnih zadataka Smrti da zatvori vrata, pogasi svijetla i pospremi iza nas kad više nikog ne bude. Pratchett je glasu smrti dao velika slova, a ja sam oduvijek zamišljao – iz istog razloga – da starog kosca s kapuljačom igra Christopher Lee. Bez obzira kako ju zamišljali, kao konjanika Apokalipse, stariju sestru Sna ili kosca duša smrt je za ljude oduvijek fascinacija. Nerijetko se događalo da bude i predmet humorističnih serija. Tu je prednjačio Bryan Fuller koji je sa „Pushing Daisies“ (prevedeno kao „Dodir života i smrti“) i „Dead Like Me“ („Tko živ, tko mrtav“) pomaknuo granice i način na koji televizija pristupa smrti. Humor na tu temu ne samo da je dozvoljen, nego je i poželjan, a publika će za njega uvijek postojati. Netflixova serija „Kominsky Method“ samo je posljednji prilog tom nizu priča o smrti koja može biti zabavna.

Oglasi

Kad se cerebralac i paraplegičar dogovore da će surađivati sa balkanskom mafijom u Srbiji jer na invalide nitko, pa ni policija, ne gleda ozbiljno možemo očekivati gomilu nepredviđenih situacija. Definicija dobre komedije su upravo nepredviđene situacije, a mađarski film „Ubojice na kotačima“ ima nekoliko genijalnih momenata koje će prepoznati svatko tko je ikada susreo osobe s invaliditetom koje teže za samostalnošću, ne igraju na sažaljenje i ne traže da im netko ispunjava želje jer, eto, imaju posebne potrebe.

“Lako je živjeti zatvorenih očiju” nije samo prvi stih refrena pjesme „Strawberry fields forever“. To je metafora društvenog sljepila, odnosa prema represiji i ograničavanju slobode. Ako u interpretaciju Lennonove pjesme uđemo još dublje i nadodamo i nastavak „misunderstanding all you see“ dobit ćemo genezu većine zabluda i ograničenja koja si pojedinac nameće u tiraniji, represiji ili promašenoj ideologiji. Tu film Davida Truebe ima smisla. Već u prvim kadrovima u kojima profesor engleskog djeci objašnjava vrijednost pjesme „Help“ navodeći ih da propitkuju svijet oko sebe pitanjem što taj krik znači dobivamo dojam kako se najlakše prepustiti, ići linijom manjeg otpora i šutjeti. Za nešto više, potrebno je razmišljati.

Rijetko kad se dogodi da mi odlazak u kino na film o kojem ne znam previše pruži toliko zabavnih momenata kao ovaj. Na jednoj “Filmomaniji” ostavio mi je uvjerljivo najsnažniji utisak i postao film koji preporučujem svima koji se iz ovog ili onog razloga žele osjećati dobro nakon odjavne špice.  “Mi smo najbolje”, švedski je film o tri djevojčice koje taman na prijelazu u djevojaštvo odluče osnovati punk bend i na taj način otkriti identitet. Iza te, pomalo predvidljive potke, krije se sjajno filmsko ostvarenje o odrastanju, prijateljstvu i značenju glazbe koje gledatelja vodi na putovanje kroz sve postojeće emocije. Tuga, sreća, smijeh i suze smjenjuju se u filmu u kojem dominiraju sjajne glavne glumačke izvedbe Mire Barkhammar, Mire Grosin i Liv LeMoyne kao tri glavne protagonistice.