Rijetko kad se dogodi da mi odlazak u kino na film o kojem ne znam previše pruži toliko zabavnih momenata kao ovaj. Na jednoj “Filmomaniji” ostavio mi je uvjerljivo najsnažniji utisak i postao film koji preporučujem svima koji se iz ovog ili onog razloga žele osjećati dobro nakon odjavne špice. “Mi smo najbolje”, švedski je film o tri djevojčice koje taman na prijelazu u djevojaštvo odluče osnovati punk bend i na taj način otkriti identitet. Iza te, pomalo predvidljive potke, krije se sjajno filmsko ostvarenje o odrastanju, prijateljstvu i značenju glazbe koje gledatelja vodi na putovanje kroz sve postojeće emocije. Tuga, sreća, smijeh i suze smjenjuju se u filmu u kojem dominiraju sjajne glavne glumačke izvedbe Mire Barkhammar, Mire Grosin i Liv LeMoyne kao tri glavne protagonistice.
Što je ustvari punk kao pokret, tko su pankeri i kako anarhistički pristup svijetu može oblikovati utočište od licemjerja okoline, roditelja i onog što ponekad nevoljko vidimo u ogledalu? Osamdesete u Stockholmu u ovom su filmu prikazane na zabavan način, skandinavski klubovi za druženje mladeži mjesta su na kojima se okupljaju svi, bez obzira na dob, spol i glazbenu orijentaciju. Kad Bobo (Mira Barkhammar) i Klara (Mira Grosin) iz principa prekinu probu lokalnog heavy-metal benda doći će na ideju do osnuju vlastitu grupu. Bobo je opsjednuta iskrenošću i političkim idealizmom punka i u njemu će pronaći inspiraciju i za novi bend. No, osnivanje ne ide tako lako kad nemaš ni instrumenata, ni znanja ni ideju što bi točno i kako pjevao. Sve to neće spriječiti dva vražićka da se upuste u glazbenu avanturu a njihovo će putovanje kroz tinejdžerske čežnje i odrastanja postati isprepleteno s glazbom i onim što nastoje postići. Kako najbolja inspiracija za umjetnost dolazi iz stvarnog života njihova će prva pjesma biti “Mrzim sport” kao pobuna protiv sata tjelesnog.
Kad se tom dinamičnom duetu priključi Hedvig (Liv LeMoyne), talentirana djevojka koja fenomanalno svira klasičnu gitaru i karakterno je potpuni antipod Bobo i Klare, zabava može početi. Sukob karaktera se odlično vidi u sceni u kojoj djevojke isprobavaju alkohol s čime se Hedvig ne slaže. Argumentacija “ma nije alkohol sam po sebi loš, pozlit će ti samo ako miješaš” mnogima će zvučati poznato. Iz ovoga ćete možda pomisliti kako Bobo i Klara navode Hedvig na loše navike, ali to nije smisao ovog filma. Hedvig je fina djevojka u religioznoj obitelji čija su pravila nefleksibilna. Ta trasformacija koju će Hedvig proći, od vjernika opterećenog pravilima do neopterećenog pankera, jedan je od najzabavnijih momenata u filmu. Svaki tinejdžer traži način da se izrazi, da iskaže nešto svoje. Mnogima su prva asocijacija na pankere upravo frizure. Kad Hedvig promijeni frizuru u skladu sa novim aktivnostima njena se majka toliko zgrozi da zaprijeti kako će Bobo i Klaru prijaviti na policiju. Sukob generacija, stilova i svjetonazora u osnovi je svakog odrastanja a “Mi smo najbolje” tu su priču vjerno prenijele na film.
Lukas Moodysson svojom je dinamičnom režijom perfektno dočarao adolescentski idealizam i pubertetske traume. Nesuglasice između djevojaka su prikazane uvjerljivo, a momenti koji su mogli odlutati u patetiku pokazani su bez prevelikog naglašavanja.
“Mi smo najbolje” su adaptacija djelomično autobiografskog stripa njegove žene “Nikad laku noć, mi smo najbolje” što objašnjava sjajno snalaženje redatelja u isključivo ženskim perspektivama. Osamdesetih uzrečica “Punk je mrtav” postaje sve glasnija, ali naše junakinje odbijaju tu pomisao i za njih je on itekako živ. Nijedan žanr ne može biti mrtav dok ima ljudi koji mu se posvećuju. Tu i femnistički podtekst postaje bitan. Fenomen ženskog punk benda u Stockholmu osamdesetih poručuje kako borba protiv sustava nikad ne prestaje. U momentu u kojem sviraju punk njihov spol postaje sekundaran iako ga okolina stalno ističe. U svijetu Joy Divisiona i sintetskog popa djevojke su glasne, u stanju napraviti skandal na javnom nastupu i otići u ekstreme nezamislive za njihove “umjetne”, muške kolege. Sve to će, naravno, napraviti s dozom komičnosti i ironije. One su na pozornici, odbile su rodne uloge i svojom će kakafonijom zvuka poručiti: “Mi smo najbolje!” i nije ih briga što okolina misli o tome. Tu podtekst feminizma najviše dolazi do izražaja. One jesu najbolje, ali ne zato što su žene već zato što to zbilja jesu. Možda nikom drugom osim sebi, ali ako se osjećaš dobro ništa drugo nije ni bitno. Sirovo, iskreno, nedvosmisleno.
Izašao sam iz kina osjećajući se dobro, pozitivno, “najbolje”. A punk? Vjerojatno se i on nakon ovog filma osjećao itekako živ.
Ekranizacija 