Postoje filmovi koji ti obilježe život. Jedan od njih je, barem što se mene tiče, „Posljednji tango u Parizu.“ Ta fantastična međuigra Marlona Branda i Marie Schneider, otkrivanje seksualnog naboja između dvoje ljudi koji funkcionira kad jedno drugom ne znaju imena, predstavljalo je instinkt, ono animalno u ljudskoj prirodi. To je, barem koliko se sjećam, bio i moj prvi susret s Bertoluccijem. Bernardo Bertolucci je, bez najmanje sumnje, jedan od najvećih redatelja koje nam je podarila filmska umjetnost koja bez njegovih filmova ne bi bila ista. U uvodu ću zato pustiti da prođe nekoliko dekada i sjetiti se filma „Sanjari“ s Michaelom Pittom i Evom Green. Sjećam se, također, da sam tada pomislio kako čarolija još uvijek traje. Vijest da je umro Bernardo Bertolucci ostavila nas je bez jednog od najvećih redatelja u filmskoj povijesti. Također, ne treba niti to zanemariti, jednog od najkontroverznijih.
Vratit ću se ponovno na onaj prvi susret. Djelomično iz razloga jer se prvi susreti pamte, a djelomično i zbog toga što je riječ o jednom od najposebnijih filmova europske kinematografije sedamdesetih godina. Paul i Jeanne zaslužili su da im se tokom godina vratim još nekoliko puta. Uvijek mi je bilo zabavno gledati to rastakanje razuma nauštrb strasti. To prepuštanje nagonu nauštrb samokontroli. Okruženje u kojemu živimo često se sastoji od normi i samokontrole kojom vlada licemjerje i moral zamotan u celofan pretvaranja. „Posljednji tango u Parizu“ predstavljao je pljusku u lice laži i pretvaranju. Kasnije, kad sam saznao za kontroverzu koja je okruživala scenu analnog seksa, palo mi je na pamet da bi tako nešto bilo moguće samo u sedamdesetima. Bertolucci je kroz godine nekoliko puta odgovarao na optužbe vezano za to, ali na njegovu javnu percepciju cijela je priča utjecala. Je li zbog toga Bertolucci manje vrijedan za filmsku povijest? Na to je pitanje moguće odgovoriti jedino u kontekstu vremena. Na sličan način na koji su pojedini Hitchcockovi postupci nezamislivi danas, nezamisliva je i ta često spominjana scena „Posljednjeg tanga u Parizu“. Iako je sama scena bila simulirana i iako je i sama Schneider potvrdila da stvarnog seksa nije bilo, način na koji je scena snimljena postao je predmetom rasprava i osude.
Što nam to govori o Bertolucciju? Je li riječ o čovjeku koji je trebao završiti u zatvoru ili o čovjeku kojem je autentičnost scene bila važnija od zdravog razuma ? Možda nije prigodno takvo pitanje otvarati u tekstu posvećenom čovjeku koji je umro, ali ga se ne smije ni ignorirati jer će ono biti predmet rasprava o njegovu liku i djelu. Danas, kad Bertoluccija više nema, bespredmetno je raspravljati o njegovu značaju za filmsku umjetnost jer je ona očita. Isto tako, djeluje mi ograničeno promatrati ga samo kroz navedenu kontroverzu.
U tome smislu valja promotriti i središnji film njegovog opusa: „Posljednji kineski car“. Taj ep o posljednjem kineskom caru, film je za koji je Bertolucci dobio Oskare za najbolji film i režiju i koji dan danas predstavlja odličan pregled povijesti Kine u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Također, film se često analizira kroz prizmu kolaboracije sa fašizmom i ograničenja koja kult ličnosti može donijeti sa sobom. Kroz godine čitao sam mnoštvo analiza navedenog filma, ali često ga se promatra kao prikaz pojedinca u vrtlogu ideoloških manipulacija pa u tom smislu postaje i film ispred svog vremena, film koji opominje i nas.
Bertolucci je, to možemo zaključiti, po mnogo čemu redatelj dvadesetog stoljeća. Njegov film „Dvadeseto stoljeće“ izgrađen je oko percepcije prošlog stoljeća kao uzročno-posljedične veze prošlosti i budućnosti. Buržoaski pogled na svijet postaje zatečen zbivanjima oko njih, a Bertolucci nam ponovno maestralno daje do znanja da vrijeme ne čeka nikoga i da se sukob buržoazije i seljaštva nikad neće završiti tako da obje strane budu zadovoljne iako, donekle, ima prostora za optimizam.
Gubitak Bernarda Bertoluccija, svoj kontroverzi unatoč, predstavlja i pozdrav stoljeću iza nas. Stoljeću koje je tako dobro opisao, ali i stoljeću u kojem je uhvatio veličinu ljudskog duha koji se ne da sputati ideologijom, klasom ni kultom ličnosti. Ljudski duh će „Ukrasti ljepotu“ i „Sanjare“ kao odrednice budućnosti koliko god ga nastojali strpati u ladice i ograničiti normama. Ljudska nesputanost i kreativnost najveći je zalog optimizmu.
Zbog toga se uvijek možemo vraćati Bertoluccijevim filmovima i zbog toga mu možemo biti zahvalni.
Koliko god bismo neke stvari iz današnje perspektive napravili drugačije.
Ekranizacija 