Svim članovima Partije…

Svim radnicima Sovjetskog saveza…

Srce Josifa Visarionoviča Staljina…

… Lenjinova brata po oružju i darovitog sljedbenika njegova djela…

… pronicljivog vođe Komunističke partije i sovjetskog naroda…

… prestalo je kucati.

                       Ulomak iz službenog govora – 8. ožujka 1953.

Oglasi

Nešto Gartha Ennisa, nešto „Deadwooda“ i „Žice“, nešto Springsteena i Sama Peckinpaha, puno bluesa i prstohvat Johnnyja Casha. Sastojci koje sam naveo, prema priznanju autora, čine priču „Skalpiranih“. Jer, „Skalpirani“ su mnogo više od „kriminalističke drame o indijancima“. Jason Aaron je u jednom stripu spoijio sve utjecaje, kao i naslijeđe američkih Indijanaca. Kad pomislim na „Skalpirane“ negdje na periferiji vidim i Marlona kako odbija Oscara za „Kuma“, negdje vidim prošlostoljetni i ovostoljetni sukob kod Wounded Kneeja, a onda vidim i sve one američke Indijance koji pokušavaju naći identitet u modernom svijetu rezervata u kojem, kao i inače u životu, ne postoji crno-bijela podjela. Likovi su do kraja sivi, a opet životni. Sve to čini „Skalpirane“ velikim romanom 21. stoljeća. Priča je to koja nadilazi medij stripa iako u njemu savršeno funkcionira.

Rosinski je sanjao crno-bijelu priču dok su Van Hammea očaravali arhetipovi. Epska fantastika i Biblija u počecima su čitanja, a „Velika Šninkelova moć“ predstavlja njihov spoj. Pojam koji upotrebljava Van Hamme dok objašnjava nastajanje ovog stripovskog bisera – „teološki marketing“ – sasvim lijepo opisuje ono što roman čini velikim. „Obožavanje i strah su dvije ultimativne komponente svake dikatature“, govori Van Hamme. Vrhovno biće koje se javlja u obliku monolita, jednako kao i likovi koji podjećaju na Hensonov „Tamni kristal“, pobudit će sjećanja na vrijeme odrastanja. Međutim, ono gdje će ovaj strip zaista zablistati kritika je božanskog bića koje opstaje samo onda ako ga se bezrezervno poštuje. Tu žrtva postaje dijelom apsurda, a čitav strip elaborirani predgovor Kubrickovoj „2001: Odiseji u svemiru“.  

Ove godine sve je više dokumentaraca o stripu. AMC je u sklopu svog serijala AMC Visionaries izbacio “Tajnu povijest stripa Roberta Kirkmana”, a SyFy Wire je u pet nastavaka objavio priču o povijesti Image Comicsa. Svi znaju za dva velika igrača na stripovskom polju. DC i Marvel godinama su prisutni u kolektivnoj svijesti, do razine na kojoj je dio američkog identiteta poistovjećen s junacima koji su izašli iz te dvije kuće. Globalizacijom, kinom i internetom taj trend je nadišao granice SAD-a, pa su američki superjunaci postali dijelom opće globalne kulture, a prilivom autora sa svih strana svijeta dobili su i prijeko potrebnu kozmopolitsku/kritičku crtu. Početkom devedesetih, međutim, u doba generacije X, dogodilo se nezamislivo. Pojava trećeg velikog igrača na tržištu.

Sutra nam u kina dolazi „Liga pravde“. Zbog svih izmjena, nasnimavanja i dodatnih kadrova nisam optimističan zbog filma, ali to nije loš znak. Kad su očekivanja niža film iznenadi. Povodom dolaska u kina tog okupljanja DC-jevih superjunaka odlučio sam se prisjetiti jednog od najljepših stripova koje je „Fibra“ ikad izdala. Ne samo zbog toga što bez sumnje govorimo o najplodnijem hrvatskom strip izdavaču nego i zato što je Alex Ross jedan od najboljih strip autora koje možete naći. Njegov fotografski realizam od omiljenih likova čini ljude pogađajući onu tanku granicu realnog i božanskog koju je tako teško postići kod superjunaka. Oni su omnipotentni, moderni bogovi. U njima su, kako je to svojedobno sažeo Grant Morrison, skupljeni svi neispunjeni snovi. Mark Waid je odlučio te snove pretvoriti u noćnu moru pa je radnju „Kraljevstva“ smjestio u budućnost u kojoj su ljudi odlučivanje prepustili superjunacima, a nova generacija junaka ponaša se poput razmaženih derišta pa bez kontrole i poštovanja prema ljudskom životu stvara atmosferu straha. Novi su superjunaci postali opasniji od negdašnjih zlikovaca.

Pivarstvo u Hrvatskoj postaje sve popularnije. Iz godine u godinu sve je više pivovara i sve je više craft piva. No, pivarstvo nije jednostavan zanat. Ono ima dugogodišnju tradiciju koju treba poštovati, a rijetko je koja zemlja učinila taj zanat sastavnim dijelom identiteta u mjeri u kojoj je to učinila Belgija. Strip „Gospodari ječma“ govori o toj tradiciji, o pivarskoj obitelji i njihovih 150 godina. No, isto tako govori o turbulentnom razdoblju punom promjena. Sve se mijenja, mijenjalo se i pivarstvo. No, kako to obično biva, više od svega mijenjaju se – ljudi. Barem se tako na prvi pogled čini.

Priča o grunge generaciji ispričana je bezbroj puta. Devedesete sve više postaju novo nostalgično doba koje se evocira u filmovima i serijama, bez obzira govorimo li o preradama filmova iz tog razdoblja ili o adaptacijama događaja koji su obilježili dekadu. „Kako pauci dolaze na svijet“, strip koji je Fibra objavila ove godine, međutim daje nam uvid u drugačije devedesete. Strip je to omeđen grunge filozofijom, krutošću realizma i izgubljenošću karakterističnom za SAD nakon završetka Hladnog rata.

Protagonist romana „Asterios Polyp“ doživi oluju koja mu spali stan. Na svoj pedeseti rođendan Asterios Polyp rasut je kao i stvari koje je ostavio na podu stana. Mora odlučiti što će sa sobom. Spasit će tri stvari: upaljač, sat i ručni nožić. Tako kreće remek-djelo koje nadilazi formu recenzije. Asterios Polyp je slavni i priznati arhitekt koji je pokupio razne nagrade i priznanja iako po njegovim nacrtima ništa nije sagrađeno. S jedne strane predstavlja elitizam i tzv. “kule bjelokosne”, a s druge im pljuje u lice. S jedne je strane intelektualni snob koji misli da sve zna bolje od drugih, a s druge je čovjek koji traži smisao života jer, bez obzira na sav pretpostavljeni intelekt, u pedesetoj osjeća da nije napravio ništa.

Kad govorimo o njemačkom ekspresionizmu i njegovoj važnosti za povijest kinematografije neke naslove opetovano spominjemo. Bez obzira govorimo li o „Metropolisu“, „Nosferatuu“, „Plavom anđelu“ ili „Kabinetu doktora Caligarija“, nemoguće je pričati o tom razdoblju bez da spomenemo neki od ovih naslova. Međutim, iznenadilo me koliko malo ljudi zna za stripovsku posvetu njemačkom ekspresionizmu u okviru DC Elseworlds etikete. Tri naslova: „Superman: Metropolis“, „Batman: Nosferatu“ i „Wonder Women: Plavi anđeo“ tvore zanimljivu trilogiju koja je na reinterpretirala filmske klasike unutar poznatog nam stripovskog okruženja.

DC je kroz godine stekao naviku „ponovnog stvaranja“ svojih najpoznatijih junaka. Ideja koja se iza toga krije sastoji se od prilagođavanja tih junaka novom vremenu, a posljednji smo takav pokušaj mogli vidjeti u etiketi „Rebirth“ i u „Earth One“ ediciji. No, po mom sudu najbolje oživljavanje likova izvedeno je u priči „Batman: Godina Prva“. Frank Miller i David Mazzucchelli u ovom su predstavku „Povratka Mračnog Viteza“ stvorili priču u kojoj je Batman više čovjek nego superjunak i u kojoj je njegov ulazak u lik šišmiša tek na početku. Takav pristup odgovara onom Bruceu Wayneu iz „Povratka Mračnog Viteza“, ali još više odgovara sredini osamdesetih kad je ova priča i nastala. Koliko ustvari dugujemo „Godini Prvoj“ može se vidjeti i iz nedavnog referenciranja te priče u Nolanovim filmovima o gothamskom osvetniku, no o tome više u nastavku teksta.

Moć je najbolji afrodizijak, govorio je još Kissinger. Je li humanitarac na poziciji moći oksimoron? Možemo li reći da su i najbolje namjere kompromitirane jer je u korumpiranom društvu kompromitacija nužna? Sve su to pitanja koja se postavljaju dok se čita „Moć nevinih“, roman koji nas kroz nekoliko perspektiva uvodi u njujorški svijet moći, ambicija i politike. Te se perspektive spajaju kako priča odmiče, a ono što ih veže nije samo moć, nego i instinkt za preživljavanjem. Ekstremi uvijek žude za kontrolom, a ideologija se kao oružje formira usput. U ovom romanu opće i individualno izmjenjuju se brzo, neplanski i brutalno. „Može li moć biti nevina?“, pitamo se na samom kraju kad nas pravo značenje naslova zatekne i iznenadi.

Tko kaže da tridesete moraju biti nezanimljive? Marti Misterija u izdanju „Veselog četvrtka“ dogurao je do 42. broja i počastio nas epizodom koja je izvorno u Italiji objavljena 2012., za njegov trideseti rođendan. Dvojac Castelli/Alessandrini za tu prigodnu počastio nas je specijalnim izdanjem koje i Martija smješta u tridesete godine XX. stoljeća, usput nas podjećajući na neke od ključnih filmskih i književnih trenutaka tog razdoblja.