“SKALPIRANI” su ogoljeni do kraja

Nešto Gartha Ennisa, nešto „Deadwooda“ i „Žice“, nešto Springsteena i Sama Peckinpaha, puno bluesa i prstohvat Johnnyja Casha. Sastojci koje sam naveo, prema priznanju autora, čine priču „Skalpiranih“. Jer, „Skalpirani“ su mnogo više od „kriminalističke drame o indijancima“. Jason Aaron je u jednom stripu spoijio sve utjecaje, kao i naslijeđe američkih Indijanaca. Kad pomislim na „Skalpirane“ negdje na periferiji vidim i Marlona kako odbija Oscara za „Kuma“, negdje vidim prošlostoljetni i ovostoljetni sukob kod Wounded Kneeja, a onda vidim i sve one američke Indijance koji pokušavaju naći identitet u modernom svijetu rezervata u kojem, kao i inače u životu, ne postoji crno-bijela podjela. Likovi su do kraja sivi, a opet životni. Sve to čini „Skalpirane“ velikim romanom 21. stoljeća. Priča je to koja nadilazi medij stripa iako u njemu savršeno funkcionira.

Fibrino izdanje u pet knjiga dovelo je Dashiella Zlog Konja u rezervat Ruža Prerije da se suoči sa svojom prošlošću. Već na početku priče primijetit ćemo nekoliko poznatih žanrovskih konvencija. Onog trenutka kad to primijetimo, shvatit ćemo da je upravo žanr ovog romana teško odrediti. „Skalpirani“ su naime istodobno vestern i kriminalistički strip, istodobno društvena kritika i gangsterski ep. Povratak Dashiella Zlog Konja u tom smislu nije samo povratak „sina razmetnoga“ već pokušaj da nov naraštaj ispravi grijehe prethodnog. Socijala koja izbija iz rezervata koji je postao „gangstersko igralište“ poput Kube u predkastrovskoj eri prikazana je realno i bez cenzure. Dok se gleda crtež R. M. Guere vidi se sivi ton rezervata koji se podudara sa stanjem duha američkih indijanaca koji nisu na poziciji moći. Ruža Prerije razvija se onako kako njen dobročinitelj, Crvena Vrana, kaže. Rezervat tako postaje mjesto u koje slobodno može ujahati Clint Eastwood uz glazbu Ennija Morriconea i režiju Sergija Leonea. Zapravo, podsvjesno očekujemo da protagonist, Dashiell Zli Konj, bude taj koji će odigrati ulogu borca za pravdu. No, Aaronova nas priča nepogrešivo vodi k zaključku kako je to samo još jedna utopija i kako, postmodernistički, to ne možemo očekivati.

Zahtjevan spoj žanrova kakav čine „Skalpirani“ teško je napraviti ujednačeno. Kroz šezdeset zasebnih brojeva kvaliteta crteža i priče ne opada. Većim dijelom „Skalpirani“ se ne čine kao američki strip. U pogovoru autor kaže kako to možemo zahvaliti internacionalnom štihu. R, M. Guera je Srbin koji živi u Španjolskoj dok je Jason Aaron tip iz Alabame koji živi u Kanzasu. No, dekostrukcija „američke čarolije“ zajednička je obojici. „Skalpirani“ su koautorstvo dva slična senzibiliteta koji su se našli na gornjim utjecajima da bi svoje različitosti (Guera nikad nije bio u SAD-u dok je Aaron otišao najdalje do Tijuane) pretočili u strip bez premca u suvremenoj produkciji.

Svih pet knjiga “SKALPIRANI” možete naručiti na straniči izdavača – OVDJE! 

Upravo zbog toga za vrijeme čitanja sam se pitao koliko je priča „Skalpiranih“ važna prosječnom čitatelju, odnosno koliko se na nju može prilagoditi? Odgovor na to pitanje nije jednostavan pošto su „Skalpirani“ poput gorespomenutih klasika „Deadwooda“ i „Žice“ priča koja se odvija polako i koja zahtijeva koncetraciju i vrijeme. U njoj ćete prepoznati motiv agenta koji je ubačen u kriminalni svijet, ali kroz taj motiv vidjet ćete sve ono što se u filmovima te tematike ostavlja iza kamere. Njegovo propadanje, grozničavo traženje za nečim zašto se može uhvatiti. U tom smislu „Skalpirani“ više podsjećaju na korejski „Novi svijet“ nego na „Pokojne“ Martina Scorsesea.

Izdanje koje nam je servirala Fibra, u pet tvrdo ukoričenih knjiga s prijevodom Roberta Solanovića,  prati Vertigo Deluxe izdanja i kvalitetom tiska i popratnih materijala omogućava nam ulazak u tvrdi i sumorni svijet Ruže Prerije. Svijet je to u kojem itekako ima mjesta za nadu, pa i za mistiku. Priča „Skalpiranih“ je brutalna i dinamična, ali i čitatelj i likovi kroz nemoguće situacije proživljavaju određenu katarzu. Pitanje tog iskupljenja otvara prostor zacjeljivanju rana koje su proizašle iz grijeha prošlosti. 21. stoljeće je pravo vrijeme za taj roman jer ogoljava mitove koje SAD voli misliti sam o sebi, ali isto tako ostavlja prostor za redefiniranje priče. Rijetko kad se može reći da je pročitani sadržaj maestralno iskustvo. Sastojcima od kojih su istkani „Skalpirani“ zazivaju vizualno i auditivno predočavanje situacija u kojima se likovi nalaze. Ponekad mislimo da ih prepoznajemo i da smo ih već vidjeli. Tad, kao u starom indijanskom mitu, u njihovim postupcima prepoznajemo odraz vlastitih čežnji. To se uvijek dogodi kad se ogolimo do kraja.

„Skalpirani“ su, ako niste shvatili, baš takva priča.