Sutra nam u kina dolazi „Liga pravde“. Zbog svih izmjena, nasnimavanja i dodatnih kadrova nisam optimističan zbog filma, ali to nije loš znak. Kad su očekivanja niža film iznenadi. Povodom dolaska u kina tog okupljanja DC-jevih superjunaka odlučio sam se prisjetiti jednog od najljepših stripova koje je „Fibra“ ikad izdala. Ne samo zbog toga što bez sumnje govorimo o najplodnijem hrvatskom strip izdavaču nego i zato što je Alex Ross jedan od najboljih strip autora koje možete naći. Njegov fotografski realizam od omiljenih likova čini ljude pogađajući onu tanku granicu realnog i božanskog koju je tako teško postići kod superjunaka. Oni su omnipotentni, moderni bogovi. U njima su, kako je to svojedobno sažeo Grant Morrison, skupljeni svi neispunjeni snovi. Mark Waid je odlučio te snove pretvoriti u noćnu moru pa je radnju „Kraljevstva“ smjestio u budućnost u kojoj su ljudi odlučivanje prepustili superjunacima, a nova generacija junaka ponaša se poput razmaženih derišta pa bez kontrole i poštovanja prema ljudskom životu stvara atmosferu straha. Novi su superjunaci postali opasniji od negdašnjih zlikovaca.
U središtu radnje romana je Norman McCay, svećenik koji u ljudima vidi snagu kakve oni sami nisu svjesni. Kroz prijateljstvo sa Wesleyjem Doddom, junakom koji pripada „zlatnom dobu“, shvatio je što sve današnji junaci nisu. Također, shvatio je što su oni prije bili. Nažalost, stari su se heroji povukli. Batman je još jedini aktivan jer se ne želi predati bez borbe, ali Superman i Wonder Woman osjećaju da pripadaju nekom drugom vremenu, drugačijem razmišljanju. Kroz priču nas tako vode McKay i Spectre svjesni kako nas moraju najprije upoznati sa svijetom u kojem je donošenje odluka prepušteno onima koji nisu sposobni za to. Metafora koja se provlači kroz roman, o tankoj granici između demokracije i diktature, ovdje je izvedena daleko spretnije nego u nedavnom „Batman vs. Superman“. Dok je tamo ispala isforsirana i sama sebi svrhom, ovdje je svedena na sukob starih i novih junaka. Zlikovci, oni na koje smo navikli, također hoće svoj dio kolača. Ovog puta, međutim, njihova agenda nije sasvim promašena.
Ovakva bi priča možda izgledala preambiciozno za vlastito dobro da nismo prije njenog objavljivanja imali prilike čitati „Čuvare“ i „Povratak Mračnog viteza“. Moore i Miller su dali ton kritici superjunaka kakvu ovdje Waid briljatno nastavlja. Fotorealistični stil koji svojim crtežom nameće Ross čini od svake stranice malo remek-djelo, a junaci nam se čine dostupnijima nego ikad. Ross je (to možemo vidjeti već po naslovnici) pod utjecajem Warnera Sallmana i njegovih portreta Isusa što se posebno vidi u pristupu liku Supermana. Čovjek od čelika ovdje sumnja u svoje zemaljsko poslanje, a biblijski naslovni citat sugerira da svoje povlačenje vidi kao najbolji potez za čovječanstvo. Prvi put kad vidimo Supermana on se bavi stolarijom (što je samo po sebi moćna referenca), ali Ross to naglašava i eksplozijama nuklearne bombe u obliku križa. Religijska tema i apokalipsa se prožimlju, a Rossov fotorealizam im savršeno odgovara.
Strip “Kraljevstvo tvoje” možete kupiti na stranici izdavača – OVDJE!
„Kraljevstvo tvoje“ igra se definicijom pitanja „što znači biti čovjek“ odgovarajući usput na ono vječno žanrovsko pitanje o „moći i odgovornosti“. Moralnost, kao druga važna tema ovog romana, postavlja pitanje što točno superjunaka čini takvim? Supermoći ili onaj unutarnji kod koji ima? Ako pomaknemo paradigmu dalje i prihvatimo da moralnost/etika definiraju superheroje onda ćemo shvatiti zašto je Lex Luthor još uvijek živ i zašto Batman nikad ne ubije Jokera. Prelaskom te tanke granice briše se ono što im stvara identitet. Superjunaci u tom slučaju više ne zaslužuju taj naziv. U pjesmi „Pamtim to kao da je bilo danas“ momci iz „Zabranjenog pušenja“ rekli su „ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku“. Ovakav moralni kod, pristup koji je usvojen onog trenutka kad su Siegel i Schuster stvorili Supermana, sigurno nije „igranje za raju“.
Generacijski jaz između starih i novih superjunaka odvija se oko te teme. Superman i Magog nalaze se u dijalogu koji se pretvara u dijalog između starog i novog prikaza superjunaka. Kao što njih dvojica razgovaraju, možemo reći da razgovara i publika. Što točno želimo od svojih junaka? Želimo li ih gledati kao omnipotentna bića koja reagiraju bez ograničenja. Tu je onda i ono stalno pitanje toliko legitimno kad pričamo o Supermanu:
Da si on sam ne postavlja granice, što bi ga zaustavilo?
Biblijski citati tu daju određenu težinu i odgovor. Superjunaci, bilo na filmu ili u stripu, funkcioniraju zato što u njih vjerujemo. Njihovo „kraljevstvo“ je u stvari ono koje sami stvaramo. Zato smo stvorili Marvelov i DC-jev svemir, zato se uvijek neprekidno veselimo filmovima. „Kraljevstvo tvoje“, u dodatnom značenju, zaista pripada čitatelju. Komunikacijski kanal je ostvaren, no nekih se principa ipak moramo držati. Zato što, znate već, znatiželja ubija mačku.
„Kraljevstvo tvoje“ je jedan od najznačajnijih i najljepših stripova ikad napravljenih. Za mene je u sreidštu te priče uvijek stajao optimizam. Vjera u bolju budućnost. Malo koji strip tako dobro odgovara na pitanje što volim kod superheroja kao ovaj. Zato je odlično zagrijavanje za nadolazeći film.
Ekranizacija 