Lako je promatrati povijest iz današnje perspektive. Zaigrati se pa reći da je nešto trebalo drugačije ili bolje. Rijetko je koje razdoblje toliko podložno naknadnoj pameti kao Drugi svjetski rat. Rat koji je za ljude je često značio odabir, život na vagi. Nekad, kao u Schindlerovom slučaju, odabir je spašavao ljude. Nekad je, pak, značio puko preživljavanje. „Bilo jednom u Francuskoj“, strip Fabiena Nuryja, bavi se junacima i kolaboracionistima. Može li se biti istodobno i jedno i drugo? Koliko je tanka granica između njih? Kad bih radio tematsku analizu tih pitanja za čitanje bih predložio „Bilo jednom u Francuskoj“ i „Posljednje dane Stefana Zweiga“ kao paralelno štivo. Oba romana svojom aktualnošću dovode nas do pogleda u jedno opasno vrijeme iz perspektive protagonista. Oba romana pokazuju nam kako je teško ostati razuman kad su oko tebe svi, kako se čini, poludjeli.
U „Posljednjim danima Stefana Zweiga“ slavni pisac nastoji pronaći smisao u užasima koncentracijskih logora, proganjanju drugačijeg, spaljivanju knjiga i pomračenju razuma. S druge strane, u „Bilo jednom u Francuskoj“ Joseph Jovanovici nastoji preživjeti isto to vrijeme na bilo koji način, pa makar to značilo pogodbu s vragom. Jedan je roman duboko osoban, drugi nalikuje epu. Zajednički nazivnik proganjanog židovstva i nagona za preživljavanjem dva različita djela čini bližima nego što bismo mogli zamisliti. Nury ne može pobjeći od sklonosti karikaturi pa je tako njegov protagonist karikaturalan dok je kod Seksika Zweigova veličina spuštena na razinu običnog čovjeka koji pokušava izaći na kraj sa svojim sumnjama. Oba romana šalju nam identičnu poruku: Zlo netolerancije i nametanja vlastitog sustava vrijednosti dovodi do nijekanja svega što nas čini ljudima. Zweig se ne može pomiriti s time, a Joseph zna da preživljavanje opravdava sredstvo. Na obojicu je primjenjiv citat Johna Williamsa iz hvaljenog „Stonera“:
„… ako jedan narod prođe kroz dovoljan broj ratova, uskoro od njega preostane samo neman, stvor koji smo – vi, ja i drugi poput nas – izvukli iz gliba.“
Borba s nemanima, ta zajednička tema oba romana dovoljan je razlog zašto ih treba pročitati. Aktualnost tih romana u današnjem vremenu kad nemani možda nisu tako očite također. Nije problem s nemanima to što ispužu ispod kamenja, problem je kad im se da previše prostora. Problem je što bismo, ako dovoljno dugo šutimo, mogli postati poput njih.
Pojednostavljeno, što ako nam netko za pedeset, šezdeset godina kaže da smo bili u krivu?
Ekranizacija 