Kad govorimo o njemačkom ekspresionizmu i njegovoj važnosti za povijest kinematografije neke naslove opetovano spominjemo. Bez obzira govorimo li o „Metropolisu“, „Nosferatuu“, „Plavom anđelu“ ili „Kabinetu doktora Caligarija“, nemoguće je pričati o tom razdoblju bez da spomenemo neki od ovih naslova. Međutim, iznenadilo me koliko malo ljudi zna za stripovsku posvetu njemačkom ekspresionizmu u okviru DC Elseworlds etikete. Tri naslova: „Superman: Metropolis“, „Batman: Nosferatu“ i „Wonder Women: Plavi anđeo“ tvore zanimljivu trilogiju koja je na reinterpretirala filmske klasike unutar poznatog nam stripovskog okruženja.

DC je kroz godine stekao naviku „ponovnog stvaranja“ svojih najpoznatijih junaka. Ideja koja se iza toga krije sastoji se od prilagođavanja tih junaka novom vremenu, a posljednji smo takav pokušaj mogli vidjeti u etiketi „Rebirth“ i u „Earth One“ ediciji. No, po mom sudu najbolje oživljavanje likova izvedeno je u priči „Batman: Godina Prva“. Frank Miller i David Mazzucchelli u ovom su predstavku „Povratka Mračnog Viteza“ stvorili priču u kojoj je Batman više čovjek nego superjunak i u kojoj je njegov ulazak u lik šišmiša tek na početku. Takav pristup odgovara onom Bruceu Wayneu iz „Povratka Mračnog Viteza“, ali još više odgovara sredini osamdesetih kad je ova priča i nastala. Koliko ustvari dugujemo „Godini Prvoj“ može se vidjeti i iz nedavnog referenciranja te priče u Nolanovim filmovima o gothamskom osvetniku, no o tome više u nastavku teksta.

Moć je najbolji afrodizijak, govorio je još Kissinger. Je li humanitarac na poziciji moći oksimoron? Možemo li reći da su i najbolje namjere kompromitirane jer je u korumpiranom društvu kompromitacija nužna? Sve su to pitanja koja se postavljaju dok se čita „Moć nevinih“, roman koji nas kroz nekoliko perspektiva uvodi u njujorški svijet moći, ambicija i politike. Te se perspektive spajaju kako priča odmiče, a ono što ih veže nije samo moć, nego i instinkt za preživljavanjem. Ekstremi uvijek žude za kontrolom, a ideologija se kao oružje formira usput. U ovom romanu opće i individualno izmjenjuju se brzo, neplanski i brutalno. „Može li moć biti nevina?“, pitamo se na samom kraju kad nas pravo značenje naslova zatekne i iznenadi.

Tko kaže da tridesete moraju biti nezanimljive? Marti Misterija u izdanju „Veselog četvrtka“ dogurao je do 42. broja i počastio nas epizodom koja je izvorno u Italiji objavljena 2012., za njegov trideseti rođendan. Dvojac Castelli/Alessandrini za tu prigodnu počastio nas je specijalnim izdanjem koje i Martija smješta u tridesete godine XX. stoljeća, usput nas podjećajući na neke od ključnih filmskih i književnih trenutaka tog razdoblja.

Kad sam, kao već odrasliji stripajlija, uzeo u ruke Oesterheldovog „Eternauta“ nešto mi je u njemu bilo intimno blisko, strahovito poznato. Trenutak ili dva zastajkivanja dok sam na nekom „CRŠ“-u strip vrtio po rukama bilo mi je dovoljno da odgonetnem asocijaciju: „Nipper“. Strip o malom nogometnom genijalcu koji je dokove lučkog grada zamijenio svjetlima stadiona nikad me nije prestao fascinirati. Pripadam generaciji koja je čitala drugo izdanje „Nippera“ na ovim prostorima. Svjetsko prvenstvo 1994. u SAD-u simbolički je značilo kraj za čitavu jednu generaciju nogometaša, a vjerojatno je svima u sjećanju ostao najpoznatiji od njih – Diego Armando Maradona. „Nipper“ je s Maradonom dijelio nizak rast i prgav karakter, dijelio je i otpor autoritetima, a dijelio je i porijeklo.

„Dekice” Craiga Thompsona su roman koji istodobno propitkuje vrijednosti s kojima se suočava mladić snažnog umjetničkog senzibiliteta u sredini punoj predrasuda i sazrijevanje u kojem je prva ljubav samo stepenica sumnje što dolazi s odrastanjem. Craig, glavni lik “Dekica”, otvara priču u bratskoj igri koja za jednog od braće završava kaznom. Iako je nominalno kažnjen samo Phil, ustvari su kažnjena oba brata. Krivnja, kao jedan od glavnih motiva ovog romana, ne da se sakriti niti ispod pokrivača (što je samo jedan od mogućih prijevoda originalnog naziva)

Možda je čudno pisati komentar na strip čiji je prvi tom kod nas izdan prije deset godina. Razlog zašto to ipak činim je prije svega kvaliteta samog romana, a onda i nedavno omnibus izdanje. Iako od trenutka objavljivanja posjedujem svih šest dijelova ovog fantastičnog serijala, smatram kako je potrebno sagu o obitelji Centobucchi približiti novim genracijama. Spaghetti Brothers spadaju u red najboljih stripovskih naslova koje sam ikad čitao. Njihova epska odrednica koja ih približava kultnim naslovima poput Kuma, kao i beskrajno referiranje na popularnu kulturu čine Spaghetti Brothers jednim od najznačajnijih stripova ikad objavljenih u Hrvatskoj.

Sukob normalnog i nenormalnog koji se nalazi u središtu ovog romana podsjeća nas na pitanje koje postavlja svaki student psihologije: „Što je ustvari normalno?“ Je li pojam normalnosti određen fizičkim ili psihičkim karakteristikama? Postajemo li u svom inzistiranju za poznatim i uopćenim ustvari taoci vlastitih predrasuda? „Oda Kirihitu“ roman je koji nas opominje na više razina. Također, priča predstavlja fantastičan spoj istoka i zapada u kojem razlike zaista postaju ono što obogaćuje.

Šarmer je to. Jedan od onih koji će probranoj publici uvijek skrivati svoje prave godine. Kod nas je, eto, tek trideset godina. U rodnom kraju, naravno, već je proslavio trideset i jednu. Taj mali, slučajan detalj pokazuje kako smo od prvog broja Zlatne Serije „Doktor Ksabras“ pa do danas dobro upoznali smotanog detektiva koji svoju gotičarsku patnju (a voli patiti, to svakako!) vješto skriva iza Groucha i svih onih žena koje se za „patetične tipove“ lijepe poput magneta. Baš to, tad kad su mi kanoni horora bili totalna nepoznanica, me fasciniralo kod Dylana Doga.

Kad odrastem bit ću televizor, kad odrastem bit ću TV.“

–  Ma, odj… – reče tinejdžer bez imalo srama – „kad odrastem bit ću Spider Jeruzalem“

Ovaj dijalog mi uopće nije teško zamisliti. Dijalog tinejdžera s televizijom nakon što je pročitao „Opet na ulici“, prvi tom sage „Transmetropolitan“ u Fibrinu izdanju mogao bi izgledati točno tako. Zašto? Tko ne bi htio biti Spider Jerusalem, taj poremećeni novinar i borac za pravdu napravljen po uzoru na Huntera Thompsona. Da, istog onog Thompsona koji i kod nas ima more oponašatelja, a kojeg – vjerujte mi na riječ – nitko nije oponašao bolje od Spidera Jerusalema.

U neko doba, kad dostigneš zrelost ili barem razdoblje u kojem se ona pretpostavlja, poželiš imati „ovu glavu i one godine“. Vratiti se u mlade dane u kojima si bio zgodniji, brži, okretniji, s čitavim životom pred sobom. U srži takve želje krije se mogućnost za ispravljanjem svih propuštenih prilike i onih „krivih Drina“ koje stvorimo tijekom godina. Grafički roman Daleko susjedstvo obrađuje tu temu kroz osjećaj gubitka i egzistencijalizam, ali i pretpostavku kako s vremenom zatvaramo puni krug.