Iako je u kolektivnoj svijesti trajniji i upečatljiviji Drugi svjetski rat, onaj Prvi kojeg još nazivamo i Velikim značio je prekretnicu za dvadeseto stoljeće. Kad bismo htjeli pojednostavljivati do kraja mogli bismo reći kako je baš Prvi svjetski rat bio kraj devetnaestog stoljeća i shvaćanje da će novo stoljeće promijeniti više toga nego ikoje prije njega. Povodom stote obljetnice tog važnog sukoba „Fibra“ je zgodno izdala strip „Naša majka rat“ koji progovara ne samo o tom, već i o svim drugim ratovima od kojih ne možemo pobjeći.
Raspao se dotad poznati svijet na nekoliko načina. Jedan od tih vidljiv je i na karti Europe. Stari kontinent doživio je poprilično brutalno šminkanje, a Austro-Ugarska monarhija, Rusko i Njemačko carstvo brzo su izašli iz mode. „Naša majka rat“ progovara o drugoj strani Velikoga rata i kreće od stare poslovice po kojoj je za pametnog čovjeka svaki rat – unaprijed izgubljen.
Predgovor u roman napisao je Nicolas Offenstadt, povjesničar i izvanredni profesor na sveučilištu Paris i Panthéon Sorbonne. U predgovoru Offenstadt naziva „Našu majku rat “arhivskom fikcijom, posredstvom dijaloga između materije i njene interpretacije kroz stvaralački proces. U Offenstadtovoj argumentaciji za materiju odgovaraju povjesničari, ali za njenu interpretaciju u okviru ovog romana odgovaraju autori jer „daju percepciju sadašnjosti kroz događanje prošlosti“. Kad bismo tu profesorovu argumentaciju do kraja pojednostavili mogli bismo reći kako nas prošli događaji poučavaju kako se postaviti u onima kojima svjedočimo danas. Svako vrijeme će prije ili kasnije postati povijest, a „Naša majka rat“ dokazuje kako nijedno vrijeme nije samo po sebi „veliko“ niti „posebno“, kako nijedno nije „predodređeno za junaštva“. Rat, do kraja roman ogoljava istinu koju mitotvorci zabašure, nije lijep kao što ni vrijeme ne podnosi heroje. Svi su, na kraju, samo ljudi. Sposobni jednako za dobro i zlo. Rat je u ovom slučaju samo pozornica za jedno i za drugo. Poanta se, naravno, svodi na odabir.
Upravo zato prigodno je nazvati roman „Naša majka rat“ antiratnim epom. Pristup koji je ovdje odabran intimistički je do kraja, lica i likovi su realni, postupci logični, a stvarnosti s kojom nas roman suočava takva je da se pred njom diže želudac i instiktivno zatvaraju oči. Rat ima pobjednike i gubitnike, ima činove, veterane, ranjenike, medalje i epolete. Sve to dolazi s njim u paketu kao više ili manje željeni dodatak. No, rat naglašava se nekoliko puta u toku romana – nije lijep. Osobno promatranje velikog sukoba koje su ovdje primjenili autori djeluje kao vremeplov. Putovanje u metež, ludilo i bijes. Vrijeme u kojem ljudi postaju životinje i u kojem najniže strasti i najbezumnije spodobe ispod kamena. U ratu je, pomišljamo, sve dozvoljeno osim – razuma.
Tu vrijedi istaknuti citat: „Rat je završio. Najljepša i najstarija laž. Rat je završio za one koji ga nisu ni upoznali… Za sve koje jednom dotakne, rat ne prestaje“
Podsjetio me ovaj strip na u posljednje vrijeme aktualnog Daltona Trumba i njegov roman „Johnny je krenuo u rat.“ Trumbov se roman kao i „Naša majka rat“ bavi Velikim ratom i također nam servira snažnu antiratnu poruku kroz glavnog lika koji se nakon što ga pogodi granata u bolnici budi bez udova i načina komunikacije. Zanimljivo je primijetiti kako se u oba slučaja ljudi koji odlaze u rat uz bojne pokliče i motivacijske govore iz njega vraćaju degradirani, propali i rastrgani. Zato je važan gornji citat. Kad jednom vidiš tu povampirenu stvarnost rata, on zbilja nikad ne prestaje. Normalnost postaje dimna zavjesa, ljudi postaju hijene, a mirnodopsko doba njihova zaštitna maska. Teško se iz toga vratiti, teško si je priznati da sad moraš biti jedan od njih. Bio si tamo, razmišljaš, i iz prve si ruke vidio za što su sposobni. „Naša majka rat“ pogađa taj osjećaj. Uz ovaj fantastičan roman proživljava se ta tjeskoba i jeza. No, „Naša majka rat“ nije samo to.
Kris i Maël su nam ovdje priredili iznenađenje. U ratnom kaputu skrili su punokrvni triler, priču u kojoj postajemo detektiv unutar ratnog vihora. Zbog toga smo primorani uključiti ono što je u ratu zabranjeno, a jednom kad u ludilu rata upotrijebiš razum moraš vidjeti svu njegovu besmislenost. Ljudi su dobri i zli, ne postoji mitski predodređena nacija, rasa ili vjera. Postoje samo ljudi. Oni su sposobni za najveća junaštva i najteže opačine. Rat i misterija ubojstva se ovdje preklapaju. Autori su nas ulovili u stupicu. Razrješenje misterije čeka na kraju romana. Pitanje je samo hoćemo li se ikad izvući iz te logičke zamke koju su nam pripremili?
„Naša majka rat“ je priča o ljudskosti u vrijeme ludila. Obje strane te ljudskosti možemo vidjeti u zrcalu. U svakom od nas čuči luđak i pravednik samo je pitanje koji će prevladati. Zato se slažem s autorima kad kažu kako je „Naša majka rat“ priča o zvonjavi i tišini. To je zaista tako. Prije rata uvijek zvone zvona, uvijek se pjevaju budnice i poziva na oružje. Nakon njega ostaju samo grobovi i tišina jer će, kako je rekao pjesnik, uvijek biti netko za koga je vijest o kraju stigla – metak prekasno.
Veliki rat je nepravedno zapostavljena epizoda naše povijesti. „Fibra“ ovim romanom to ispravlja, a time što je roman popratila odličnim pratećim predgovorom tjera nas na razmišljanje. Arhivska fikcija je zanimljiv pojam. No, arhivska se fikcija kao i arhivska vina čuva za posebne prigode. Prigode kad se čuju zvona, a zaboravi tišina.
Tad je, čini mi se, dobro uzeti u ruke ovaj roman i podsjetiti se što nas čeka.
Izdavač: Fibra, listopad 2014., 288. stranica
Prijevod: Vlatka Briški
Ekranizacija 