TRANSMETROPOLITAN” je adrenalin za apatične.

–  „Kad odrastem bit ću televizor, kad odrastem bit ću TV.“

–  Ma, odj… – reče tinejdžer bez imalo srama – „kad odrastem bit ću Spider Jeruzalem“

Ovaj dijalog mi uopće nije teško zamisliti. Dijalog tinejdžera s televizijom nakon što je pročitao „Opet na ulici“, prvi tom sage Transmetropolitan“ u Fibrinu izdanju mogao bi izgledati točno tako. Zašto? Tko ne bi htio biti Spider Jerusalem, taj poremećeni novinar i borac za pravdu napravljen po uzoru na Huntera Thompsona. Da, istog onog Thompsona koji i kod nas ima more oponašatelja, a kojeg – vjerujte mi na riječ – nitko nije oponašao bolje od Spidera Jerusalema.

Već u tom prvom tomu, kad se iz planine spusti u grad, Spider Jerusalem uživa u njegovu smradu, prijetvornosti i korupciji. Njegova misija, razotkrivanje šljama koji misli da smo svi ovce, postaje odlična zafrkancija. Spider zna što radi. Kad na kraju prve važne priče stoji na krovu područja koje je policija izolirala i kad prati orkestrirani napad na one koji su drugačiji svjestan je da stvara neprijatelje. Svjestan je da pisanjem na krovu, iznad šljama koji se pretvara da je „netko“, a ustvari je „nitko“, šalje poruku da ga nije briga. Jednako kako piše mogao bi ih i popišati. Učinak bi bio isti.

U tom smislu njegova kolumna „Mrzim ovaj grad“ postaje testament drugačijeg razmišljanja, razmišljanja koje nije upakirano u celofan nekakvog revolucionarnog otpora i političkih parola. Njegovo razmišljanje izravan je plod težnje da kaže svima u facu da nas ne mogu sve lagati. Logičan nastavak one Marleyjeveyou can fool some people sometime, but you can’t fool all the people all the time.“ Spider se ne da prevariti iako mi se čini da ponekad zaboravi onu o „poznatom“ i „nepoznatom“ zlu iz „Hamleta“. Naime, svi su oni isti. Onog koga skine, neće zamijeniti bitno drugačiji.

U drugom tomu pak shvaćamo poantu tog „novoga šljama“, kako je i naslov knjige. „Novi šljam“ je samo umiveniji od starog, ali je i dalje šljam. Sa šljamom Spider zna izaći na kraj. Slično kao što je pravi Hunter S. Thompson pratio predsjedničku kampanju 1992. godine tako i Spider prati kandidate. Iznenađenje nas čeka u otkrivanju toga na što su kandidati spremni da bi dosegli poziciju apsolutne moći. Također, opravdano se postavlja pitanje je li moć ikad apsolutna? To je samo jedno pitanje oko kojeg se vrti „Transmetropolitan“. Drugo, ono važnije vrti se oko istine. Defincija istine u toj sagi ostaje u zraku. Istina je ono što ostane kad se sve maske skinu. Kad govorimo o maskama ne treba zaboraviti da svijet u kojem se „Transmetropolitan“ odvija jako sliči na onaj u „Blade Runneru („Istrebljivač“)“ Ridleyja Scotta. Svijet je to u kojem maske u doslovnom i metaforičkom značenju mijenjaju smisao i otpadaju kako napredujemo kroz roman. Spider, kroz svoje zeleno-crvene naočale vidi svijet onakvim kakvim on jest, barem u njegovoj glavi. Ta njegova vizija, međutim, poremećena je na drugi način. U svom ekstremu, kao jedini ispravan odgovor.

Kod ovakve vrste romana uvijek treba istaknuti prijevod. Tatjana Jambrišak je roman prevela pitko, odagnavši tako bojazan kako će Fibrino izdanje izgledati i dokazavši da je i tako kompleksna tema prevodiva na hrvatski jezik.

Sve u svemu Spider Jerusalem i „Transmetropolitan“ su opasni uzori. Svijet u kojem žive i koji predstavljaju nalikuje na naš upravo u onim stvarima koje si ne želimo priznati. S druge strane, svi bismo htjeli barem na trenutak biti Spider Jerusalem. Taj borac za ideale na kakvog nismo navikli. Ljudi vole poremećenost. Ono što dobiješ kad te ona pogleda u oči, naceri ti se u ogledalu, i pošalje te u pasivnu i apatičnu istinu koju ne želiš čuti – ćelavo je i ima dvije opičene pomoćnice i sunčane naočale.

I ne možeš ga mrziti. Iako on mrzi sve nas. I ovaj grad.

Oglasi