„Dekice” Craiga Thompsona su roman koji istodobno propitkuje vrijednosti s kojima se suočava mladić snažnog umjetničkog senzibiliteta u sredini punoj predrasuda i sazrijevanje u kojem je prva ljubav samo stepenica sumnje što dolazi s odrastanjem. Craig, glavni lik “Dekica”, otvara priču u bratskoj igri koja za jednog od braće završava kaznom. Iako je nominalno kažnjen samo Phil, ustvari su kažnjena oba brata. Krivnja, kao jedan od glavnih motiva ovog romana, ne da se sakriti niti ispod pokrivača (što je samo jedan od mogućih prijevoda originalnog naziva).
Kad je „Fibra“ 2016. izdala hrvatski prijevod „Dekica“, jedva sam to dočekao. Klima u kojoj živimo posljednjih godina ovaj roman dodatno naglašava i posebno ističe sličnosti između Craiga i Joyceovog Stephena Dedalusa i njegovog sazrijevanja/odrastanja u „Portretu umjetnika u mladosti“. Joyceova predigra promišljanjima nije bez razloga jedan od najboljih romana tog tipa u književnosti, a paralela s „Dekicama“ logična je i zbog toga što u oba slučaja krutost pravila koja se nameću u dogmatskom razmišljanju nužno dolazi u konflikt s umjetničkim senzibilitetom.
Odrastanje u sredini koja religiju doslovno shvaća potreseno je i prvim romantičnim osjećajima. Ako je Isus ljubav, sjajno rezonira Craig, zašto je onda ona tabu, zašto je zabranjena? Uvid u obitelji koje zadržavaju fasadu „dobrih kršćana“ dok se iznutra raspadaju također je jedan sjajan adut “Dekica”. Sve se skriva ispod “dekica”, stvarnih i metaforičkih. Sve to, naravno, dok naš junak odrasta i shvati da sumnja u religiju nije nužno i sumnja u nešto širi pojam vjere.
Ta distinkcija je iznimno važna dok se čitaju “Dekice”. Vjera u vlastite mogućnosti nužno je u raskoraku s predefiniranim dogmama koje nameće sustav u kojem je glavni lik odrastao, a imaginacija sustav(e) ne priznaje. Ona se ne da sputati nametanjima i očekivanjima tako jednostavno kako bi društvo htjelo. Craig, posljedično, nadrasta sredinu u kojoj je odrastao, ali i shvaća da će morati interno pronaći način da svlada krivnju koja je sve jača.
Odnos krivnje i kritičkog razmišljanja dolazi u dodir s licemjerjem i prvim razočaranjima. „Dekice“ ovdje postaju objekt ispod kojeg se možemo sakriti. No, ne može se uvijek, da parafraziram „Bijelo Dugme“, ispod male dekice ostaviti krivnja i zvjezdice. Potrebno je odrasti i suočiti se s vlastitim manjkavostima, unutrašnjim demonima koji su stvoreni iz te pretjerane potrebe za skrivanjem kao neki truli plodovi srama.
Kraj tog procesa znači i konačni obračun s religijom. Iz razloga u koje je nemoguće ulaziti bez daljnjeg kvarenja romana, religija i vjera u sebe su ovdje obrnuto recipročni. Thompson tu pametno nikoga ne krivi, samo objašnjava zašto je njegov lik od te i takve religije morao odustati. Za provođenje takvih motiva u romanu nije kriva religija, već ljudi koji sa svojim slabostima ne vide dalje od snježnog pokrivača, (blanket u oba slučaja) koprene samozavaravanja.
DEKICE možete naručiti na stranici izdavača – OVDJE!
Craig kroz roman odrasta, no odrasta i njegov kritički um. Može li se, s obzirom na okolnosti iz kojih dolazi, na religiju gledati crno-bijelo ili joj ipak treba dati malo boje? Je li sve stvar interpretacije ili je važnije ono što nosiš u sebi? Religija i samopouzdanje bi trebali ići ruku pod ruku. Vjera čini čovjeka jačim, konačna je poruka “Dekica” no to nije uvijek ona vjera koja se očekuje i podrazumijeva. Zato su “Dekice” jedan od pamtljivijih aduta devete umjetnosti i zato zaslužuju da ih se čita uvijek i iznova.
Možda naučimo nešto o sebi, ali i o društvu u kojem živimo.
Ekranizacija 