Strava me oduvijek fascinirala. Već kao dijete bio sam fasciniran Pennywiseom, famoznim klaunom iz adaptacije Kingova romana „Ono“, do te mjere da mi još uvijek nije jasno kako smo mi mogli to gledati u onoj dobi, u tom terminu. Međutim, pravu stravu nisam otkrio uz Kinga. Prvi susret s tim, danas dragim žanrom ipak je bio Dylan Dog. Sastavni dio onog stripovskog odrastanja koje u djetinjstvu započinje s Blekom, Mikijem i Markom, da bi se nastavilo nešto kasnije s Martijem, Dylanom, Traperom Kerijem. Zanimljivo je da su i Dylan i Traper Keri bili likovi koji su fascinirali, svaki na svoj način. Nisam tad znao tko je Groucho, još manje sam znao prepoznati referencu na Hitchcockove „Ptice“, ali znao sam da me lik fascinira, da me priča „dobila“. Fascinacija je ostala sve ove godine. Bez obzira na izdavača, a na ovim ih je prostorima bilo dosta. „Dylan Dog“ ostao je strip koji zauzima počasno mjesto na polici. Časni tridesetogodišnjak.
Šarmer je to. Jedan od onih koji će probranoj publici uvijek skrivati svoje prave godine. Kod nas je, eto, tek trideset godina. U rodnom kraju, naravno, već je proslavio trideset i jednu. Taj mali, slučajan detalj pokazuje kako smo od prvog broja Zlatne Serije „Doktor Ksabras“ pa do danas dobro upoznali smotanog detektiva koji svoju gotičarsku patnju (a voli patiti, to svakako!) vješto skriva iza Groucha i svih onih žena koje se za „patetične tipove“ lijepe poput magneta. Baš to, tad kad su mi kanoni horora bili totalna nepoznanica, me fasciniralo kod Dylana Doga. Čovjek je bio toliko očito smotan, toliko očito nesređen, a uvijek, baš uvijek je smotao najzgodniju, često i fatalnu, ženu.
Kad je prošao pubertet i kad sam prestao mjeriti kvalitetu priče zgodnim ženama i umijećem manipulacije, a pogotovo kad sam shvatio da to nije usamljena pojava, počeo sam Dylana gledati drugim očima. Ne mogu točno uprijeti prstom u tu epizodu koja je predstavaljala prekretnicu, no negdje sam oko epizode „Prodavač vremena“ shvatio koliko su te priče moćne, koliko je Dylan Dog ustvari dobar i kako – zapravo – nikad iz glave neću izbaciti Craven Road 7.
„Dylan Dog“ je, kroz sve svoje izdavače bio strip kroz koji smo se suočavali sa strahovima, ali i kritizirali bezosjećajno i konzumerističko društvo u kojem pojedinac često bude baš poput Dylana – sam i napušten. Neshvaćen. Dovoljno je pogledati epizodu „Marti“ u izdanju Veselog četvrtka da se shvati koliko je ustvari pojedinac taj koji je u današnjem društvu izbrisan, nepostojeć i nevažan. Otpadnici i otuđenici, izbrisani i neshvaćeni, zapravo su oduvijek bili zaštitni znak Dylana Doga. Zbog toga smo se, čini mi se, za njega toliko i vezali. Postoje u tom bonelijevskom svijetu junaci i epizode koje ne zaboraviš. Epizode s kojima se poistovjetiš. Neke od Superbook epizoda Veselog četvrtka ostat će mi posebno drage, ali i prva knjiga kolor edicije Libellusa. Teško bi bilo nabrajati zašto, teško bi bilo neke epizode spomenuti, a neke ne. Čini mi se da je stoga bolje tražiti ono što ih sve veže, ono zbog čega Dylan, iako tridesetogodišnjak, djeluje jednako svježe kao kad se prvi put pojavio na kioscima.
Atmosferu koju je stvorio Sclavi teško je ponavljati u drugim medijima. Nije da se nije pokušalo. „Dellamorte Dellamore“ ostaje možda i najuspješniji pokušaj Dylanove ekranizacije, više zato jer ga je igrao Rupert Everett (čovjek po kome je zamišljen) nego zato što je dobar film. Američku verziju s Brandonom Routhom bolje je ne ni spominjati. Sclavi je uspio stvoriti jednu finu nit strave koja igra na empatiju i poistovjećivanje. Takvu je nit teško prenijeti u medij filma, a u stripu, pogotovo uz liričnost pripovjedanja kakva je Sclaviju svojstvena – djeluje fantastično.
„Dylan Dog“ je, kroz sve svoje godine postojanja, bio posveta mnogim umjetnostima. Reference su bile i ostale nešto po čemu ćemo pamtiti ovaj strip, a didaktički element (u doba kad je stripovskom početniku dobro došlo uključivanje mozga) ostao je i kod njega i kod Martija – neprocjenjiv. Mnoštvo pojmova o kojima sam kasnije učio u školi ili na fakultetu, susreo sam najprije u Dylanu Dogu. Tad još nisam znao što znače, ali sam znao da mi govore nešto izvan osnovne potke koja je vrlo često podsjećala na smjelu kombinatoriku različitih žanrova u kojoj više ne znaš što je horor, što komedija, što triler, a što naprosto poigravanje s razumom čitatelja. Upravo to, popunjavanje praznog prostora namijenjenog za komunikaciju između materijala i čitatelja, nešto je na čemu sam Dylanu neizmjerno zahvalan.
Dylan nikad nije bio superjunak. On je prije bio podsjetnik na sve ono što u društvu ne valja, nešto poput onog junaka iz špageti vesterna koji gleda kako se cijeli grad prepušta rastakanju i dekadenciji dok on stoji po strani i pazi da ga propast ne povuče za sobom. Kako to biva i u takvim vesternima i u „Dylanu Dogu“ – povlačenje je nemoguće izbjeći. Kad već to nije moguće, onda se moraš boriti iako je Dylanov primarni zadatak zapravo uvijek bio – pobijediti sebe. Zarobljenik traženja vlastitog identiteta, svjestan kako je lako izgubiti oslonac (kao bivši alkoholičar), Dylan će u svojim obračunima s čudovištima tražiti način da prvenstveno pobijedi svoje demone, a tek onda one koji se nalaze na stranicama stripa.
Njegova nam je borba servirana, najčešće kroz nelinearnu naraciju, kao još jedan u nizu košmara na stranicama stripa. Vrlo često čitajući ga ne znamo što je stvarnost, a što ne. Vrlo često priče u Dylanu Dogu pozivaju na propitkivanje, na razmišljanje i suočavanje. Sclavi, kao otac Dylana Doga, vrlo dobro zna da svi imamo svoje fobije. U ključnom trenutku postavit će tu negdje Groucha da Dylanu dobaci pištolj (što će ostati više-manje trajnim motivom) i još češće će taj pištolj biti prazan. Osim ako ne zatvorimo oči i stvarno poželimo da metak bude u cijevi. Tad će, najčešće i biti. Jer, samo suočavanjem sa vlastitim strahovima možemo ih i pobijediti. U tom je smislu ludilo opravdano. Jer, shvatiš to s vremenom, najgora su čudovišta ona koja sami stvorimo.
To bi, ukratko, bila najvažnija stvar kojoj me naučio Dylan Dog .
Ekranizacija 
2 Comments