Osamu Tezuka jedan je od najvećih stripovskih autora uopće. Roman „Oda Kirihitu“ prva je manga koju je Tezuka namijenio starijoj publici. Kompleksna je priča ovog romana iskorištena za eksperimentiranje. Sukob normalnog i nenormalnog koji se nalazi u središtu ovog romana podsjeća nas na pitanje koje postavlja svaki student psihologije: „Što je ustvari normalno?“ Je li pojam normalnosti određen fizičkim ili psihičkim karakteristikama? Postajemo li u svom inzistiranju za poznatim i uopćenim ustvari taoci vlastitih predrasuda? „Oda Kirihitu“ roman je koji nas opominje na više razina. Također, priča predstavlja fantastičan spoj istoka i zapada u kojem razlike zaista postaju ono što obogaćuje.
Kad mladi liječnik Kirihitu Osanai krene istraživati nepoznatu Monmowu bolest otići će u udaljeno mjesto gdje se pojavljuje. Bez slutnje da iza njegovog posjeta stoje drugi motivi, Krihitu će nastojati ispuniti dužnost. Bolest koja ljude degradira u primitivnije oblike života zanima ga i na profesionalnoj, ali i ljudskoj razini. Teorije oko njenog nastanka se razlikuju, a baš Kirihitu zastupa suprotno gledište od svog mentora, doktora Tatsugaure. Kad se, čudnim spletom okolnosti, simptomi počnu pojavljivati kod Kirihita shvatit će da se iza čitave priče krije nešto više. No, hoće li drugačiji, obilježen kao „čovjek nalik na psa“ uspjeti saznati istinu? Sukob normalnog i nenormalnog u srži je „Ode Kirihitu“.
U umjetničkom smislu vidi se kako je Tezuka pod utjecajem filma pa su njegovi crteži često u krupnom planu, a ekspresije lica daju do znanja detalje emocionalnih iskušenja kroz koje likovi prolaze. Misaoni procesi i način na koji ih Tezuka prikazuje jedan su od glavnih aduta ovog odličnog romana. „Oda Kirihitu“ je roman o likovima koji nemaju kontrolu nad životom, kao ni situacijom u kojoj se nalaze. Taj se manjak kontrole vidi u medicinskom, ali i u filozofskom aspektu. Kako likovi romana prolaze kroz Južnu Afriku, Bliski istok, Tajvan pa na koncu i Japan tako će Tezuka izvanredno iskoristiti kršćanstvo kao simbol nošenja sa situacijom. Usporedbe Kristovih patnji pod križem i simbolike patnje koju prolazi sestra Helen Freisse, pa i osuđivanje apertheida (kroz onu poznatu kako bolest ne diskriminira), samo su neke od važnih podtekstualnih vrijednosti „Ode Kirihitu“.
Na trenutke mi se činilo kako „Oda Kirihitu“ rezonira kroz vrijeme pokušavajući u svojim likovima prikazati što znači grčevito držanje za uvjerenja o supremaciji, zastarjelim shvaćanjima i potrebi za kočenjem napretka. Metafora je jasna. Slično kao u kultnom „Planetu majmuna“, Kirihito pokušava pokazati kako ono što je u glavi ne mora odgovarati vanjštini. Poveznica s velikim umovima znanstvene misli je očita. Patnja je ogoljena do kraja. Problem patnje nadilazi fizičku bol. „Oda Kirihitu“ postaje ep ne samo svojim naslovom. To je roman u kojem je unutrašnja borba poistovjećena s društvenom. Inteligencija i korupcija su samo suprostavljene krajnosti.
Zbog toga je dobro da je Fibra objavila ovaj roman. U dva dijela ovog romana pronaći ćete priču koju treba pročitati nekoliko puta da bismo shvatili njenu kompleksnost. Ukratko, riječ je o odličnom i inspirativnom stripu koji vrijedi i pročitati i imati u kolekciji.
Strip možete nabaviti na web-shopu izdavača: OVDJE!
Ekranizacija 