Svim članovima Partije…
Svim radnicima Sovjetskog saveza…
Srce Josifa Visarionoviča Staljina…
… Lenjinova brata po oružju i darovitog sljedbenika njegova djela…
… pronicljivog vođe Komunističke partije i sovjetskog naroda…
… prestalo je kucati.
Ulomak iz službenog govora – 8. ožujka 1953.
Filmovi poput „Oblika vode“ zaintrigiraju te foršpanom. „Ovo će bit prelijepo“, bila mi je prva pomisao kad sam prije nešto više od pola godine vidio foršpan. Volim Del Tora, ne mogu si pomoći, čovjek me fascinira otkad sam shvatio razliku između poimanja smrti kod Meksikanaca i Europljana. Od tad sam svojevoljno postao taocem njegove estetike i očuđavanja filmske umjetnosti. To se nastavilo i kod filmova koji dobrom dijelu kritike nisu legli, kao što su „Pacific Rim“ ili „Crimson Peak“. Ako sam išta cijenio kod Del Tora onda je to bio njegov osjećaj za posvete ranijim filmovima, nostalgija i potreba za vraćanjem u djetinjstvo. Tu sam se uvijek mogao pronaći i eto, baš zbog toga, s nestrpljenjem sam čekao „Oblik vode.“ Nakon što sam konačno dočekao najnoviji film meksičkog majstora mogu reći da je on zaista prelijep, ali problem je što nije ništa više od toga.
„Spotlight“, peta sezona „Žice“ i „The Post“ priče su koje u središte priče stavljaju novinarstvo. Što bi ono trebalo biti, a što jest? Zrelost društva može se procijeniti ozbiljnošću dnevnih tiskovina, svojedobno je u „Subotnjoj matineji“ pisao Jergović savršeno svjestan kako ga demantiraju novine u kojima izlazi. Matanićeve „Novine“ pokušale su igrati na istu kartu, no u ambicioznosti su nastojale pokriti previše toga. Upravo tu se krije kratkovidnost i greška distributera. Kad prevodiš veliki holivudski naslov u kojem glume Tom Hanks i Meryl Streep valjda najprije razmisliš. „The Post“ je – ne biste vjerovali – naziv novina. Film je istodobno i priča o novinarskim principima i o preživljavanju i razvijanju „Washington Posta“. Možemo ga promatrati kao pljusku samovolji političara, ali i kao kronologiju događaja koji su jedne „male novine“ učinile velikima. Istodobno je i priča o konkretnim novinama i širem kontekstu. Kad se politici dopusti da kontrolira medije, u svom nam stilu poručuje Spielberg, ideja slobode je već umrla. Da parafraziram, kad prevoditelji prevode bez da pogledaju film, ideja naslova se izgubi u ziheraštvu.
Uskoro nam dolaze Zimske olimpijske igre. Iako percepcija Igara nije ni približna onom nestrpljenju kad su se Janica i Ivica spuštali padinama, nekoliko filmova u ovogodišnjoj oskarovskoj ponudi može poslužiti kao dobar uvod u nadolazeći spektakl. „Ja, Tonya“ nastavlja seriju ekranizacija događaja koji su obilježili devedesete. Klizanje je jedan od najpraćenijih sportova u povijesti Igara, ali rijetko je što izazvalo toliko tinte kao slučaj Tonye Harding i Nancy Kerrigan. Događaji oko slučaja u ovom su filmu prikazani uz dozu karikature što povremeno prelazi u kič, no to nije loše. Takva je, mogli bismo to reći, bila i sama Tonya. Percepcija klizačice koja je mogla puno više od onoga što je na kraju ostvarila mijenjala se kroz godine i o slučaju Harding/Kerrigan svatko je imao svoje mišljenje. Dovoljno je vremena prošlo da vidimo život Tonye Harding i iz rakursa klizačice koja je ostala mrlja na klizačkom sportu. Film „Ja, Tonya“ otkriva nam zašto je klizanje jedan od najzanimljivijih i najzahtjevnijih sportova na Igrama, ali i zašto je Tonya Harding ipak više od klizačice koja je nanijela neopisivu štetu kako sportu, tako i duhu olimpizma općenito. Film nije iskupljenje Tonye Harding. Mogli bismo reći kako priča šalje poruku da život uvijek ide dalje, usprkos svim greškama koje smo kadri počiniti.
Kad pogledamo oko sebe vidjet ćemo kako je „privatnost“ jedna od onih riječi koje se puno spominju. Problem s njom, kao i mnogo drugih izlizanih pretjeranim korištenjem, nalazimo u tome što ju je teško definirati i odrediti granice. Hvaljeni film „Ne gledaj mi u pijat“ pred nas postavlja definiranje privatnosti u hrvatskom kontesktu. Taj kontekst različit je od prevladavajućeg američkog, ali mana mu je u tome što ne daje rješenja nego samo postavlja pitanja. Privatnost je u ovom filmu nepostojeća. Sve je zajedničko i sve se vidi. Bez obzira govorimo li o susjedima ispred zgrade ili o seksu na plaži. Jer, virkača iza zavjese uvijek ima. Susjed gleda susjedu u dvorište, majka kćeri u platne liste, a ono što bi trebalo biti intimno izvučeno je na površinu kao konačan vid bunta. Živimo u društvu u kojem dojučerašnje apsolutne vrijednosti kao evolucija i tolerancija dolaze pod znak pitanja, najavljuje se nova sezona „Big Brothera“, a istodobno izbijaju afere korupcije i prisluškivanja. Više ne znaš je li Veliki Brat parodija ili stvarnost. Zbog toga je „Ne gledaj mi u pijat“ aktualan. To, međutim ne znači da je i onoliko dobar koliko je hvaljen.
Nešto Gartha Ennisa, nešto „Deadwooda“ i „Žice“, nešto Springsteena i Sama Peckinpaha, puno bluesa i prstohvat Johnnyja Casha. Sastojci koje sam naveo, prema priznanju autora, čine priču „Skalpiranih“. Jer, „Skalpirani“ su mnogo više od „kriminalističke drame o indijancima“. Jason Aaron je u jednom stripu spoijio sve utjecaje, kao i naslijeđe američkih Indijanaca. Kad pomislim na „Skalpirane“ negdje na periferiji vidim i Marlona kako odbija Oscara za „Kuma“, negdje vidim prošlostoljetni i ovostoljetni sukob kod Wounded Kneeja, a onda vidim i sve one američke Indijance koji pokušavaju naći identitet u modernom svijetu rezervata u kojem, kao i inače u životu, ne postoji crno-bijela podjela. Likovi su do kraja sivi, a opet životni. Sve to čini „Skalpirane“ velikim romanom 21. stoljeća. Priča je to koja nadilazi medij stripa iako u njemu savršeno funkcionira.
Adrenalin pljačke i vožnje u jednom filmu ne zvuči uopće loše. „Vozač“ je upravo to, a za malo začina imamo i ljubavnu priču. Što reći o filmu, a da ne zvuči kao kliše kad je film zapravo slagalica klišeja? Ništa naročito revolucionarno osim da klišeji funkcioniraju. Sjetilo me to na davni savjet piscima u „Siriusu“: Nije stvar materijala. Loš krojač će od najskupljeg materijala sašiti loše odijelo. Dobar krojač čak i s klišejima napravi sjajnu stvar. Tako nekako stoje stvari i s „Vozačem“. Slično kao kod „Johna Wicka“ o kojem sam pisao ranije, ovo je film koji itekako dobro zna svoje limite. To ga čini privlačnijim od nekih drugih prošlogodišnjih konkurenata.
Rijetko koji film mogu opisati kao „šarmantan“, ali mađarski film „O tijelu i duši“ zaslužuje taj pridjev. Uz šarm, on je vizualno prelijep dok zadržava liriku odnosa dvoje neprilagođenih i „oštećenih“ ljudi. Ovo je jedan od onih filmova koji u svojoj pomaknutosti ostavlja bez riječi jer je radnja ispričana i vizualno i pričom, a to je danas pomalo zaboravljena karakteristika. „O tijelu i duši“ otvara se scenom jelena i košute u snijegom prekrivenoj šumi. Njihovo nadigravanje shvatit ćemo tek kad se razigra i film, a scene klaonice (gdje rade protagonisti) i šume izmjenjivat će se i nadopunjavati u djelo koje bismo najkraće mogli nazvati – filmskom poezijom.
Kad ti meksički kartel ubije poslovnog partnera zbog pretpostavke jasno je da se moraš prilagoditi. Marty Byrde je prilagodljiv tip. Prospekt u džepu postaje izlaz. „Ozark“ utočište. Ozark je mjesto na jezeru koje djeluje malo i neugledno. Mjesto na koje će, s naizgled nemogućim zadatkom, perač novca meksičkog kartela povući svoju obitelj. Može li ispuniti zadatak i oprati novac u godini dana u mjestu u kojem je najveća zabava striptiz klub, a najpopularnije mjesto za izlaske jedan lokalni restoran. Nitko mu ne vjeruje pa ni predstavnik kartela. No, Byrde ga donekle zabavlja pa želi vidjeti što će izvesti. Ono što na kraju iz svega ispadne iznenadit će i likove i gledatelje.
U uvodniku Fibrinog „Punishera“ Garth Ennis govori o tribini održanoj početkom stoljeća kojoj je tema bila „Nasilje u stripovima“. Kad je na toj tribini netko spomenuo Punishera gotovo su ga ismijali i posvetili se „ozbiljnijim“ stripovima. Prema Ennisovim riječima, tad mu je prvi put palo na pamet da „sveznalicama“ da do znanja da je Punisher nepravedno podcijenjen. Dvadesetak godina kasnije, njegov rad na Punisheru, u okviru Marvelove MAX etikete, smatra se jednim od najboljih u stripovskoj povijesti. Nakon nekoliko više ili manje uspješnih fimskih adaptacija, dočekali smo i onu televizijsku. Kooperacija Marvel-Netflix dala nam je Punishera kakvog dosad nismo imali prilike vidjeti. Reći ću bez pardona, kritičarima usprkos, i jednu od najboljih serija godine.
Iako postoji rizik da će netko reći kako se ponavlja godinama, rečenica prema kojoj su filmovi o superjunacima onoliko dobri koliko su im uvjerljivi antagonisti jedan je od postulata žanra. Nažalost, „Liga pravde“ tu pada na ispitu jer, koliko god zaslužuje plus radi odnosa između članova lige, Steppenwolf nije tip negativca koji opravdava formiranje Lige. To je problem koji se ponavlja. Jer, niti Enchantress u „Odredu otpisanih“, niti Doomsday u „BvS“, a niti Ares u „Wonder Woman“ nisu uvjerljivi zlikovci. Dijelom je to zbog lošeg CGI-ja, dijelom zbog neuvjerljive priče, a dijelom i zbog sjene Heatha Ledgera koja je uvjetovala antagoniste da ga (prilično loše – vidi Eisenberg) oponašaju. Svemu tome usprkos, „Liga pravde“ je ipak zabavan i solidan film. U svakom slučaju nije vrijedna negative kakva vlada na internetu.
Kad razmišljam o najdražim autorima, Douglas Adams i Terry Prattchet su među njima. Njihova uvrnuta definicija humora izgledala mi je nenadmašno još kao tinejdžeru i prema njihovim sam romanima uvijek osjećao snažne i nepredvidljive emocije. Kad se pojavila serija „Holistička detektivska agencija Dirka Gentlyja“ znao sam da ću prije nego što počnem gledati morati prizemljiti očekivanja i seriju gledati više kao prilagodbu modernom vremenu nego kao adaptaciju knjige. Također sam, s obzirom na glumačku postavu, bio svjestan da će se trebati navići i na ulogu koju igra Elijah Wood jer je (kako ga je od milja nazvao moj poznanik) „drvo s Ilidže“ ipak najpoznatije po ulozi bića što živi „u rupi u zemlji“.
