Rijetko je koji film spojio utjecaje „Lažljivca“ i „Metropolisa“ toliko dobro kao originalni „Istrebljivač“. Dihiotomija između izvorno ljudskog i oponašanja ljudskosti nalazila se u središtu tog kultnog filma, a – s iznimkom Kubrickove „2001.“ – označila je i početak drugačije, inteligentnije znanstvene fantastike.     Nastavak – „Blade Runner 2049.“ – peti film na nekom od jezika engleskog govornog područja fenomenalnog Denisa Villeneuvea zadržao je najvažnija obilježja originala, ali i iskoristio mogućnosti današnje tehnologije. Zbog toga je, bez dileme, jedan od najboljih filmova u 2017.

„Dolazak“ je jedan od najboljih SF filmova zadnjih godina. Film je to koji je izazvao podijeljene kritike i koji treba pogledati nekoliko puta. No, „Dolazak“ kreće od nekoliko zanimljivih pretpostavki na koje treba skrenuti pozornost. Prva od njih je svakako determinizam, a druga – važnija – je potreba ljudske vrste za komunikacijom. „Dolazak“ postavlja pitanje što je za nas komunikacija i, još eksplicitnije: što podrazumijevamo kad koristimo društvene mreže i internet portale?

Treba imati snage priznati grijehe. Treba se znati suočiti s prošlošću. Nakon što Vlada u Keniji uvede besplatno obrazovanje za sve, Marunge se pojavi pred osnovnom školom. Nastavnici koji u školi nemaju dovoljno didaktičkih pomagala ni prostora da smjeste svu zainteresiranu djecu, u prvi mah otprave Marungea. Marunge se, međutim, ne da smesti. Drugi dan je ponovno pred ulazom u školu. Nastavnici se u čudu pogledavaju, ne znaju što bi. Marunge, naime, ima 84 godine. Film snimljen po istinitoj priči zasniva se na dvije važne teme. Važnost obrazovanja i suočavanje s prošlošću.

Nakon pogledanog najnovijeg Spidermana, ovo pitanje je na neki način odgovoreno. U relativno smo kratkom roku vidjeli dvije različite verzije lika i o svakoj od njih bi se dalo raspravljati. Sony s tim kultnim junakom očito nije znao što bi pa je s odobravanjem svekolikog stripovskog puka dočekano primanje Spideyja pod Marvelovo okrilje. Najnoviji film daje nam drugačijeg Spidermana, a Tom Holland kao Peter Parker konačno vraća priči onu dječju zaigranost koja je u prethodne dvije inkarnacije toliko nedostajala. Također, suradnja Sonyja i Marvela profitirala je od naučenog pravila prema kojem je film o superjunacima onoliko dobar koliko je dobar njegov antagonist. Odabir Michaela Keatona za tu ulogu postao je kulturna referenca sam po sebi.

„Star Trek: Discovery“. Trek se konačno vratio na televiziju. Po meni, jedino prirodno stanište franšize. Svaka čast pokušajima reboota i filmova, svaka čast svemu što se zbilo u tri nastavka dosad, ali TV je mjesto gdje Trek najviše profitira. Nekoliko detalja potrebno je objasniti prije nego dublje uđemo u tekst. „Star Trek: Discovery“ serija je kojom ćemo sigurno otkriti neke aspekte Treka koje nismo znali dosad. Nekoliko je razloga za to. Najavljeno nam je kako ćemo događaje vidjeti iz perspektive Klingonaca i Federacije. Protagonist serije po prvi put nije kapetan broda, a pisanje je po prvi put organizirano kao jedna priča koja će obuhvatiti čitavu sezonu. Sve to skupa čini ovaj Trek drugačijim od svih dosad, no barem prema prve dvije epizode to nije nužno loše. Nastojat ću u nastavku teksta izbjeći značajne spoilere, no manjih će ipak biti pa ako još niste pogledali prve dvije epizode „Star Trek: Discovery“ vratite se ovom tekstu kad ih pogledate.

“Sluškinjina priča” prema romanu Margaret Atwood podigla je prašinu još otkad se pojavila na HBO GO i HBO on DEMAND uslugama u Hrvatskoj. Originalno producirana putem HULU streaming servisa, “Sluškinjina priča” samo nastavlja tradiciju odličnih knjiških adaptacija te mreže. Lani smo tako uživali u izvrsnoj “11/22/63”, a ove godine nas je dočekala “Sluškinjina priča”. Priča o distopijskom svijetu u kojem je funkcija žene svedena na rađanje, a funkcija društva ne klerikalnost, otkriva nam više o društvu u kojem živimo nego smo si kadri priznati.

Što nas čini ljudima? Pitanje koje se proteže kroz znanstveno fantastične sadržaje kao zanimljiva okosnica mnogih kultnih knjiga, serija i filmova: Pitanje na koje nastojimo odgovoriti još od Date u “Zvjezdanim stazama”, “Čarobnjaka iz Oza”, “Blade Runnera” ili do Davida iz “Prometeja”. Što nas čini ljudima?

Kad sam pisao o filmu „Ono“ spominjao sam „Stranger Things“. Ta serija koju sam u naletu oduševljenja nazvao „Čudnjikave stvari“ oborila me s nogu. Jedan detalj će najbolje oslikati zašto. Dječak se vozi na biciklu i nastoji upozoriti prijatelje da im prijeti opasnost. Sve ono što se dogodilo prije više nije važno, on sa walkie-talkijem nastoji doći u područje u kojem ga mogu čuti i pedalira iz petnih žila jer će uskoro možda biti – prekasno. Detalj, ali se pamti. U njemu je sadržano toliko toga, toliko uspomena na vrijeme koje nije bilo davno, ali kojem više ne pripadamo. „Stranger Things“ sjajno igra na kartu nostalgije, tog puta u vrijeme kad nije bilo neobično graditi radio stanice, kolibe u šumi i poigravati se svijetom fantastike koji se nikad nije činio bližim. Osamdesete koje se kod nas, iz dobro poznatih razloga, protežu i devedesete.

Postoji scena, na početku filma, u kojoj ikonografski dječačić u žutoj kišnoj kabanici stoji nagnut nad kanalizacijski otvor, a sve to promatra starija, sijeda gospođa sa svog trijema. U nekoliko upečatljivih kadrova od dječačića ostane samo krvava mrlja na kiši, a ta ista starija, sijeda gospođa samo slegne ramenima i uđe u kuću. Što se u međuvremenu dogodilo nije vidjela, a i da jest vjerojatno ju ne bi previše zanimalo.

Što bi sve roditelji učinili za svoju djecu? Vjerojatno je odgovor, pogotovo ako imate svoju, nema toga što ne bi. No, postoje neke stvari koje bi trebalo pustiti djeci da riješe između sebe. Djeca izmišljaju, svađaju se, sanjaju i maštaju. Rade sve ono što prečesto zaboravimo, ali i dosta onih sitnih pakosti kojih se prigodno ne sjetimo kad  odrasteno (ili se barem pravimo). „Male laži“ odlično pokazuju kako funkcionira balon zabluda koji krene od uvjeravanja da je „moje dijete krasno“, „ne bi mrava zgazilo“ i „nikada ne bi lagalo“.

Svaki novi film Mela Gibsona neizbježno će izazvati kontroverze. Nakon „Hrabrog srca“, „Pasije“ i „Apocalypta“ Gibson se je pozicionirao kao jedan od najznačajnijih redatelja suvremenog filma, ali njegovu poziciju velikana sedme umjetnosti u pitanje su doveli nagla narav, antisemitizam i vjerski ekstremizam. Slijedom toga, kritike na „Greben spašenih“ treba uzeti sa zrnom soli. S jedne strane zato što teme koje nekritički predstavljaju religiju ne pripadaju dominantnoj struji, a s druge zato što SAD više nema istu percepciju u svijetu kakvu su imale tijekom ili netom nakon Hladnog rata.

Kad Susan Morrow dobije poštom još neobjavljeni roman „Noćne životinje“ zapitat će se jesu li njeni odabiri ispravni i jesu li neke stvari mogle biti drugačije. Ukratko, kad Susan otvori roman „Noćne životinje“ doživjet će krizu koju neće svesti samo na identitet. Film Toma Forda puno je dublji od „krize srednjih godina“. „Noćne životinje“ su, kao i „Noćne kronike“, film o lešinarima. No, ovdje su oni daleko suptilniji. Usporedba se nameće sama od sebe. Ovo je film koji nose Amy Adams i Jake Gyllenhaal i koji, dok se igra s tri paralelne radnje, traži aktivno sudjelovanje gledatelja.